Prijeđi na sadržaj

Howland (otok)

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Otok Howland)
Howland
Otok • koraljni otok
Satelitska snimka otoka
Zemljovid otoka Howland
Položaj
Koordinate0°48′26″N 176°36′59″W / 0.807178°N 176.616522°W / 0.807178; -176.616522
Država
OceanTihi ocean
OtočjeOtočje Phoenix
Fizikalne osobine
Površina2,6 km2[1]
Duljina2,25 km
Širina0,89 km
Duljina obale6,4 km
Najviši vrh3 m
Stanovništvo
Broj stanovnikanenaseljen
Ortografska projekcija sa središtem iznad otoka Howland
Karta središnjeg Tihog oceana koja prikazuje otok Howland i obližnji otok Baker sjeverno od ekvatora i istočno od Tarawe
Howland na zemljovidu Tihog oceana
Howland
Howland
Howland na zemljovidu Tihog oceana
Zemljovid
Howland Island National Wildlife Refuge
Duljinakm
Širinakm
Oznaka1974
Web stranicewww.fws.gov/refuge/howland-island

Howland je koraljni otok i strogi rezervat prirode smješten sjeverno od ekvatora u središnjem Tihom oceanu, oko 3100 km jugozapadno od Honolulua.[2] Otok se nalazi gotovo na pola puta između Havaja i Australije i neinkorporirani je, neorganizirani teritorij SAD-a. Zajedno s američkim otokom Baker, dio je otočja Phoenix. U statističke svrhe, Howland je grupiran kao jedan od manjih udaljenih otoka SAD-a.[3] Otok ima izduženi oblik krastavca na osi sjever-jug, 2.25 km × 0,89 km, a površina mu je 2,6 km2.[1]

Nacionalni rezervat divljih životinja na otoku Howland sastoji se od cijelog otoka i okolnih 129,8 km2 podmorja. Otokom upravlja Služba za ribu i divlje životinje SAD-a (eng. US Fish and Wildlife Service) kao otočnim područjem pod Ministarstvom unutarnjih poslova SAD-a. Dio je nacionalnog spomenika morske baštine Pacifičkih otoka.

Na atolu trenutno nema gospodarske aktivnosti.[4] Vodi se kao prirodni rezervat. Najpoznatiji je kao otok koji su Amelia Earhart i Fred Noonan tražili, ali ga nisu uspjeli pronaći kada su zajedno sa svojim zrakoplovom nestali 2. srpnja 1937. tijekom planiranog leta oko svijeta. Zračne piste izgrađene za njezino planirano zaustavljanje naknadno su oštećene u Drugom svjetskom ratu, nisu održavane i postupno su nestale. Nema luka ni pristaništa. Obrubni grebeni mogu predstavljati pomorsku opasnost. Postoji prostor za pristajanje čamaca duž sredine pješčane plaže na zapadnoj obali i raspadajući dnevni svjetionik. Otok svake dvije godine posjećuje US Fish and Wildlife Service.[5] U 19. stoljeću na otoku je vađen guano, a 1930-ih je otok koloniziran u sklopu Američkog projekta kolonizacije ekvatorijalnih otoka. Danas je otok prirodni rezervat, a postoje neki povijesni ostaci iz vremena kolonije i kameni toranj nazvan eng. Earhart Light.

Gospodarstvo

[uredi | uredi kôd]

SAD polaže pravo na isključivi gospodarski pojas od 200 milja (370 km) i teritorijalno more od 12 milja (22 km) oko otoka.[6][7]

Vremenska zona

[uredi | uredi kôd]

Budući da je otok Howland nenaseljen, vremenska zona nije navedena. Nalazi se unutar nautičke vremenske zone, koja je 12 sati iza UTC-a, nazvane Zapadna međunarodna datumska granica (UTC-12). Otoci Howland i Baker jedina su mjesta na Zemlji koja se nalaze u ovoj vremenskoj zoni. Ova se vremenska zona također naziva Bilo gdje na Zemlji (eng. Anywhere on Earth, AoE), kalendarska oznaka koja označava da razdoblje istječe kada datum prođe svugdje na Zemlji.[8]

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Znak otoka Howland, a u pozadini popravljeni toranj Day Beacon

SAD su preuzele otok Howland 1857. godine, prema Zakonu o otocima s guanom iz 1856.[9] a kasnije tog stoljeća vadio se guano. Tridesetih godina 20. stoljeća, gospodarska aktivnost na otoku započela je s nekoliko ljudi, nekoliko zgrada, dnevnim svjetionikom i očišćenom sletnom pistom. To je bio otok na koji su Amelia Earhart i Fred Noonan trebali sletjeti kada se izgubio kontakt s njima na njihovom dugom letu. Dan nakon napada na Pearl Harbor, otok je bombardiran i napadnut još nekoliko puta, pri čemu jeoštetćen dnevni svjetionik, a dvije osobe su poginule, što je na kraju dovelo do evakuacije otoka. Nakon rata, dnevni svjetionik je popravljen, a otok je postao prirodni rezervat. Često ga posjećuju s ciljem traženja tragova Amelie Earhart ili zbog odavanja počeasti ovoj pilotkinji.[10]

Prapovijesno naselje

[uredi | uredi kôd]

Rijetki ostaci staza i drugih površinskih obilježja ukazuju na moguću ranu polinezijsku prisutnost, uključujući iskope i humke, naslagano kamenje i pješačku stazu napravljenu od dugog, ravnog kamenja. U 1860-ima, James Duncan Hague zabilježio je otkriće ostataka kolibe, fragmenata kanua, plave perle i ljudskog kostura zakopanog u pijesku. Međutim, kvarljiva priroda drvenih materijala i nedostatak perlica u Polineziji sugeriraju da su ti materijali povijesni.[11] Prisutnost drveta kou (Cordia subcordata) i polinezijskih štakora (Rattus exulans) na otoku također se smatra mogućim pokazateljem ranih polinezijskih posjeta Howlandu.[12]

Međutim, jedino moderno arheološko istraživanje Howlanda, koje je 1987. proveo Inženjerski korpus američke vojske (eng. US Army Corps of Engineers, USACE), nije pronašlo dokaze o pretpovijesnom naseljavanju ili korištenju otoka. Ipak, podzemna ispitivanja bila su ograničenog opsega zbog vremenskih ograničenja. Osim toga, istraživanje USACE-a nije uspjelo locirati arhitektonske značajke koje je opisao Hague. Međutim, priznaju da bi to moglo biti posljedica uništavanja tih značajki kasnije tijekom izgradnje zračne luke.[13] Kasniji plan očuvanja Američke službe za ribu i divlje životinje sugerira da je Howland vjerojatno korišten kao postaja na putovanju ili mjesto sastanka, a ne za trajno naseljavanje.[14]

Viđenja kitolovaca

[uredi | uredi kôd]

Kapetan George B. Worth s kitolovca Oeno iz Nantucketa uočio je Howland oko 1822. i nazvao ga otokom Worth.[15][16] Daniel MacKenzie s američkog kitolovca Minerva Smith nije bio svjestan Worthovog viđenja kada je 1. prosinca 1828. ucrtao otok na kartu i nazvao ga po vlasnicima svog broda[17] Otok Howland konačno je dobio ime 9. rujna 1842. po promatraču koji ga je uočio s kitolovca Isabella pod kapetanom Geo. E. Netcherom iz New Bedforda.

Kapetan William Bligh s HMS Bountyja, u svom dnevniku nakon pobune, opisao je zaustavljanje na otoku ubrzo nakon što su ga pobunjenici pustili na slobodu u travnju 1789. Imao je 18 članova posade koji su pretraživali otok u potrazi za hranom, poput kamenica, vode i ptica. Bligh nije bio siguran kako se otok zove, ali očito je bio poznat kartografima. Blighov izvještaj o otoku Howland je upitan budući da je njegova ruta brodom započela između Tonge i Tofue te se više-manje protezala prema zapadu, direktno do Timora.[18]

Posjed SAD-a i rudarenje guana

[uredi | uredi kôd]

Otok Howland bio je nenaseljen kada su ga SAD preuzele prema Zakonu o otocima s guanom iz 1856. Otok je desetljećima bio poznata opasnost za plovidbu, a nekoliko brodova je tamo doživjelo brodolom. Njegove naslage guana iskopavale su američke tvrtke od otprilike 1857. do listopada. 1878., iako je postojao spor između rudarskih tvrtki.

Kapetan Geo. E. Netcher s broda Isabella obavijestio je kapetana Taylora o njegovom otkriću. Budući da je Taylor otkrio još jedan otok guana u Indijskom oceanu, složili su se podijeliti plodove guana na dva otoka. Taylor je povezao Netchera s Alfredom G. Bensonom, predsjednikom tvrtke American Guano Company, koja je osnovana 1857.[19] Drugi poduzetnici su kontaktirani kada su George i Matthew Howland, koji su kasnije postali članovi tvrtke United States Guano Company, angažirali g. Stetsona da posjeti otok brodom Rousseau pod kapetanom Popeom. G. Stetson stigao je na otok 1854. i opisao ga kao naseljen pticama i štakorima.[20]

American Guano Company utvrdila je potraživanja u vezi s otocima Baker i Jarvis, koja su priznata prema Zakonu o otocima guano iz 1856. godine. Benson je pokušao zainteresirati American Guano Company za ležišta na otoku Howland; međutim, direktori tvrtke smatrali su da već imaju dovoljna nalazišta. U listopadu Godine 1857., American Guano Company poslala je Bensonovog sina Arthura na otoke Baker i Jarvis kako bi istražio naslage guana. Također je posjetio otok Howland i uzeo uzorke guana. Nakon toga, Alfred G. Benson dao je ostavku u American Guano Company. Netcher, Taylor i George W. Benson osnovali su tvrtku United States Guano Company kako bi iskorištavali guano na otoku Howland, a ovo je pravo priznato prema Zakonu o američkim guano otocima iz 1856.[19]

Pacific Guano Company

Međutim, kada je United States Guano Company 1859. godine poslala brod za iskopavanje guana, otkrili su da je otok Howland već bio zauzet ljudima koje je tamo poslala American Guano Company. Tvrtke su završile na sudu države New York,[Note 1] gdje je American Guano Company tvrdila da je United States Guano Company zapravo napustila otok jer nije došlo do kontinuiranog posjeda i stvarne okupacije potrebne za vlasništvo prema Zakonu o otocima guano. Rezultat je bio da je objema tvrtkama bilo dopušteno iskopavanje ležišta guana, koja su do listopada znatno iscrpljena. 1878.[21] Radnici za rudarske operacije dolazili su iz cijelog Pacifika, uključujući i s ʻ ; havajski radnici nazvani su Howland Island haw. Ulukou ('šumak stabala kou'). Osnovana 1861. godine, tvrtka Pacific Guano Company kupila je otok Howland kako bi osigurala izvor guana za svoju tvornicu gnojiva. [22]

Krajem 19. stoljeća, Britanci su polagali pravo na otok i pokušali su pokrenuti rudarstvo. John T. Arundel and Company, britanska tvrtka koja je zapošljavala radnike s Cookovih otoka i Niuea, okupirala je otok od 1886. do 1891.[23]

Izvršna naredba 7368 izdana je 13. svibnja 1936. radi razjašnjenja američkog suvereniteta.[24]

Itascatown (1935. – 1942.)

[uredi | uredi kôd]
Pogled na naselje na otoku, 1937.
Podrobniji članak o temi: Američki projekt kolonizacije ekvatorijalnih otoka
Vladina kuća, 1937.
Ostaci naselja Itascatown

Godine 1935. kolonisti iz Američkog projekta kolonizacije ekvatorijalnih otoka stigli su na otok kako bi uspostavili trajnu američku prisutnost u središnjem Pacifiku. Počelo je s rotirajućom skupinom od četiri alumnija i učenika iz škole Kamehameha za dječake, privatne škole u Honoluluu. Iako su se regruti prijavili kao dio znanstvene ekspedicije i očekivali da će svoj tromjesečni zadatak provesti prikupljajući botaničke i biološke uzorke, nakon što su izašli na more, rečeno im je, prema riječima jednog od kolonista s otoka Jarvis, Georgea Westa, "Vaša će imena ući u povijest" i da će otoci postati "poznate zračne baze na ruti koja će povezati Australiju s Kalifornijom".[25]

Olupina zrakoplova na Howlandu

Naselje je nazvano Itascatown po američkom brodu USCGC Itasca koja je dovela koloniste u Howland i redovito plovila između ostalih ekvatorijalnih otoka tijekom tog razdoblja. Itascatown je bio niz od pola tuceta malih drvenih građevina i šatora u blizini plaže na zapadnoj strani otoka. Mladi kolonisti dobili su velike zalihe konzervirane hrane, vode i drugih potrepština, uključujući hladnjak na benzin, radio opremu, medicinske setove i (karakteristično za to doba) ogromne količine cigareta. Ribarstvo je pružalo raznolikost u njihovoj prehrani. Većina pothvata kolonista uključivala je promatranje vremena svakih sat vremena i izgradnju rudimentarne infrastrukture na otoku, uključujući čišćenje sletne piste za avione. Tijekom tog razdoblja, otok je bio po havajskom vremenu, koje je tada bilo 10,5. sati iza UTC-a.[Note 2] Slični projekti kolonizacije započete su na obližnjim otocima Baker i Jarvis, kao i na otocima Kanton i Enderburyju na otočju Phoenix, koji su kasnije postali dio Kiribatija.[27] Prema popisu stanovništva SAD-a iz 1940., otok Howland imao je četiri stanovnika 1. travnja 1940.[28]

Kamakaiwi Field

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Amelia Earhart § Let oko svijeta
Planirana ruta leta Amelije Earhart preko Pacifika

Sredinom 1930-ih očišćeno je tlo za osnovno područje za slijetanje zrakoplova u iščekivanju da bi otok mogao postati međuslijetanje za komercijalne transpacifičke zračne rute, a također i za daljnje američke teritorijalne pretenzije u regiji protiv suparničkih pretenzija iz Velike Britanije. Otok Howland određen je kao planirana stanica za dopunjavanje goriva za američku pilotkinju Ameliju Earhart i navigatora Freda Noonana na njihovom letu oko svijeta 1937. godine. Sredstva Uprave za napredak radova (eng. Works Progress Administration, WPA) korištena su od strane Ureda za zračnu trgovinu za izgradnju triju stupnjevanih, neasfaltiranih pista namijenjenih za smještaj Earhartovog dvomotornog Lockheed Modela 10 Electra.

Objekt je nazvan Kamakaiwi Field po Jamesu Kamakaiwiju, mladom Havajcu koji je stigao s prvom skupinom od četiri kolonista. Izabran je za vođu skupine i proveo je više od tri godine na Howlandu, daleko duže od prosječnog regruta. Također se naziva WPA Howland Airport (WPA je pridonio s oko 20 posto od 12 000 dolara troškova).

Amelia Earhart i Fred Noonan

Earhart i Noonan poletjeli su iz Laea u Novoj Gvineji, a njihovi radio prijenosi su snimljeni u blizini otoka kada su njihovi zrakoplovi stigli u blizinu, ali nisu uspjeli stići. Poznato je da su se morali naći u radio dometu Howlanda zbog jačine posljednje radio komunikacije tog jutra, unatoč nekim problemima s radio komunikacijom i radiogoniometrijom. U nekim od posljednjih poruka snimljenih od njih 2. srpnja 1937., 7:42 ujutro, Earhart je izvijestio: "Moramo biti na vama, ali vas ne možemo vidjeti - ali gorivo je pri kraju. Nismo vas uspjeli kontaktirati radiom. Letimo na 1000 stopa."[29][Note 3] U 8:43 ujutro, Earhart je izvijestio: "Na liniji smo 157 337. Ponovit ćemo ovu poruku. Ponovit ćemo ovo na 6210 kilocikla. Čekajte."[29] Između Earhartove poruke o niskoj razini goriva u 7:42 ujutro i njezine posljednje potvrđene poruke u 8:43, jačina njezinog signala ostala je konstantna, što ukazuje na to da nikada nije napustila neposredno područje Howlanda jer joj je ponestalo goriva. Američka obalna straža to je utvrdila prateći jačinu njezinog signala dok se približavala otoku, bilježeći razine signala iz njezinih izvješća s udaljenosti od 200 i 100 milja. Ta su izvješća bila udaljena otprilike 30 minuta, pružajući vitalne tragove brzine u odnosu na tlo. [31]

Nakon najvećeg pokušaja potrage i spašavanja u povijesti do tada, američka mornarica zaključila je da je Electri ponestalo goriva, te da su se Earhart i Noonan srušili u more i poginuli. Na temelju jačine odašiljanih signala s Earharta, obalna straža zaključila je da je avionu ponestalo goriva sjeverno od Howlanda.[31] Mnoge kasnije studije došle su do istog zaključka; međutim, razmatrana je alternativna hipoteza da su Earhart i Noonan možda sletjeli avionom na otok Gardner (danas Nikumaroro) i umrli kao brodolomci.[32]

Japanski napadi tijekom Drugog svjetskog rata

[uredi | uredi kôd]

Japanski zračni napad 8. prosinca 1941., koji je izvelo 14 dvomotornih bombardera Mitsubishi G3M "Nell" iz Chitose Kōkūtaija s otoka Kwajalein, ubio je koloniste Richarda "Dickyja" Kananija Whaleyja i Josepha Kealohu Keliʻihananuija.[33] Napad se dogodio dan nakon japanskog napada na Pearl Harbor. Oštetio je tri piste na aerodromu Kamakaiwi. Dva dana kasnije, granatiranje japanske podmornice uništilo je ono što je ostalo od zgrada kolonije.[34] Jedan bombarder se vratio dva puta tijekom sljedećih tjedana i bacio još bombi na ruševine. Dvoje preživjelih konačno je evakuirao USS Helm, razarač američke mornarice, 31. siječnja 1942. Thomas Bederman, jedan od dvojice preživjelih, kasnije je u izdanju časopisa Life od 9. ožujka 1942. prepričao svoje iskustvo tijekom incidenta.[35] Howland je u rujnu okupirala bojna američkog marinskog korpusa. 1943. i bila je poznata kao Pomorska zračna baza Howland do svibnja. 1944.[36]

Od naseljavanja se odustalo nakon 1944. Kolonizacijski projekti na ostala četiri otoka, također poremećeni ratom, napušteni su.[37] Nije poznato da je ikakav zrakoplov sletio na otok, iako su sidrišta u blizini koristili hidroavioni i letjelice tijekom Drugog svjetskog rata. Na primjer, 10. srpnja 1944., američki mornarički letjelica Martin PBM-3-D Mariner (BuNo 48199), kojom je upravljao William Hines, doživjela je požar na motoru i prisilno sletjela u ocean kod Howlanda. Hines je nasukao zrakoplov i iako je izgorio, posada je bila neozlijeđena, spasila ju je posada broda USCGC Balsam, prebačeni su na podmornicu i odvedeni na otok Canton.[38]

Flora i fauna

[uredi | uredi kôd]

Klima je ekvatorijalna, s malo padalina i intenzivnim osunčavanjem. Temperature donekle ublažuje stalni vjetar istočnih smjerova. Teren je nizak i pješčan: koraljni otok okružen uskim rubnim grebenom s blago uzdignutim središnjim područjem. Najviša točka je otprilike na 6.1 m/nm.[39][40]

Ne postoje prirodni izvori slatke vode.[41] Krajolik čini raštrkana trava, polegnuta vinova loza, nisko drveće i grmlje pisonije. Opis očevidaca iz 1942. govori o "niskom šumarku mrtvih i raspadnutih stabala Cordia subcordata" na vrlo plitkom brežuljku u središtu otoka. Godine 2000. posjetitelj koji je pratio znanstvenu ekspediciju izvijestio je da je vidio "ravnu buldožerom iskrčenu ravnicu koraljnog pijeska, bez ijednog stabla" i neke tragove zgrada iz kolonizacije ili izgradnje iz Drugog svjetskog rata, sve drvene i kamene ruševine obrasle vegetacijom.[42]

Howland je prvenstveno stanište za gniježđenje, odmorište i traženje hrane za morske ptice, obalne ptice i morske divlje životinje. Otok, s okolnim morskim vodama, BirdLife International je prepoznao kao važno područje za ptice (IBA) jer podržava kolonije morskih ptica[43] malih brzana (lat. Fregata ariel), žutokljunih bluna (Sula dactylatra), crvenorepih fetona (Phaethon rubricauda) i crnoleđih čigri (Onychoprion fuscatus), a služi i kao migratorno odmorište za pacifičkog pozviždača (Numenius tahitiensis).[44]

Nacionalno utočište za divlje životinje

[uredi | uredi kôd]
Riba Pomacanthus imperator i grbasti koralj – NWR otoka Howland.

Dana 27. lipnja 1974., ministar unutarnjih poslova Rogers Morton osnovao je Nacionalni rezervat za divlje životinje otoka Howland, koji je 2009. proširen kako bi se dodala potopljena područja unutar 12 milja (22 km) otoka. Utočište sada obuhvaća 2,62 km2 kopna i 1660,63 km2 mora.[45] Zajedno sa šest drugih otoka, otokom je upravljala Američka služba za ribu i divlje životinje kao dio Nacionalnog kompleksa utočišta za divlje životinje udaljenih pacifičkih otoka. U siječnju 2009. godine predsjednik George W. Bush je taj entitet unaprijedio u Nacionalni spomenik udaljenih pacifičkih otoka.[46]

Invazivne vrste

[uredi | uredi kôd]

Brojne invazivne egzotične vrste utjecale su na stanište otoka. Crni štakori uneseni su 1854. godine, a istrijebljeni su 1938. godine uličnim mačkama unesenim godinu dana ranije. Mačke su se pokazale destruktivnima za vrste ptica i istrijebljene su do 1985. godine. Svračica se i dalje natječe s lokalnim biljkama.[47]

Pristup otoku

[uredi | uredi kôd]

Javni ulaz na otok dopušten je uz posebnu dozvolu za korištenje od strane Američke službe za ribu i divlje životinje, a općenito je ograničen na znanstvenike i edukatore. Predstavnici agencije posjećuju otok u prosjeku jednom svake dvije godine, često koordinirajući prijevoz s radioamaterima ili američkom obalnom stražom kako bi pokrili visoke troškove logističke podrške.[5]

Earhartino svjetlo

[uredi | uredi kôd]
Earhartino svjetlo, vjerojatno 31. siječnja 1942.
Earhartino svjetlo, 2008.

Kolonisti poslani na otok sredinom 1930-ih kako bi uspostavili posjed SAD-a, izgradili su Earhartino svjetlo (0°48′20.48″N 176°37′8.55″W / 0.8056889°N 176.6190417°W / 0.8056889; -176.6190417 (Earhart Light)), nazvano po Ameliji Earhart, kao dnevni svjetionik ili navigacijski orijentir. Oblikovan je poput kratkog svjetionika. Izgrađen je od bijelog pješčenjaka s oslikanim crnim trakama i crnim vrhom koji je trebao biti vidljiv nekoliko milja na moru tijekom dnevnog svjetla. Nalazi se u blizini pristaništa za brodove u sredini zapadne obale, blizu Itascatowna. Svjetionik je djelomično uništen početkom Drugog svjetskog rata japanskim napadima, ali su ga početkom 1960-ih obnovili ljudi s broda američke obalne straže Blackhaw.[48][49] Po izvještaju iz 2000. godine, svjetionik se navodno raspadao i nije bio prebojan desetljećima.[50]

Ann Pellegreno preletjela je otok 1967., a Linda Finch 1997. tijekom memorijalnih letova oko svijeta u spomen na Earhartin let oko svijeta 1937. Nije bilo pokušaja slijetanja, ali Pellegreno i Finch letjeli su dovoljno nisko da bace vijenac na otok.[51]

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ American Guano Co. v. U.S. Guano Co., 44 Barb. 23 (N.Y. 1865).
  2. ↑ Quote: Thursday, July 1, 1937... Howland Island was using the 10+30 hour time zone — the same as Hawaii standard time..."[26]
  3. ↑ Na visini od 1000 stopa (300 metara), avion bi po vedrom vremenu mogao vidjeti oko 61 kilometar.[30]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. 1 2 United States Pacific Island Wildlife Refuges. World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. siječnja 2021. Pristupljeno 25. lipnja 2019.
  2. ↑ Howland Island. dlab.epfl.ch. Pristupljeno 27. rujna 2025.
  3. ↑ Howland Island. Informacijski sustav zemljopisnih imena. Američki geološki zavod, Ministarstvo unutarnjih poslova SAD-a. Pristupljeno 24. veljače 2009.
  4. ↑ CIA - The World Factbook -- Howland Island. user.iiasa.ac.at. Pristupljeno 27. rujna 2025.
  5. 1 2 Howland Island National Wildlife Refuge. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. lipnja 2015. Pristupljeno 11. ožujka 2019.
  6. ↑ Song, Yann-huei. 24. ožujka 2016. Will Others Respect Precedent Set in the Philippines’ Case?. Asia Maritime Transparency Initiative (engleski). Pristupljeno 27. rujna 2025.
  7. ↑ Baker and Howland Info. www.qsl.net. Pristupljeno 27. rujna 2025.
  8. ↑ Boyd, Milo. 3. siječnja 2024. Desolate island sits 'outside time' near where Amelia Earhart disappeared. Daily Mirror (engleski). Pristupljeno 27. rujna 2025.
  9. ↑ Howland Island National Wildlife Refuge | About Us | U.S. Fish & Wildlife Service. www.fws.gov (engleski). Pristupljeno 27. rujna 2025.
  10. ↑ Chasing Amelia Earhart Tour. Worldwide Navigators (engleski). Pristupljeno 27. rujna 2025.
  11. ↑ Hague, James D. 1862. On the Phosphatic Guano Islands of the Pacific Ocean. The American Journal of Science and Arts, Vol. XXXIV. str. 18–19. doi:10.5962/bhl.title.35160
  12. ↑ Rauzon, M.J.; Forsell, D.J.; Flint, E.M.; Gove, J.M. 2011. Howland, Baker and Jarvis Islands 25 Years After Cat Eradication: The Recovery of Seabirds in a Biogeographical Context. Veitch, C.R.; Clout, M.N.; Towns, D.R. (ur.). Island Invasives: Eradication and Management: Proceedings of the International Conference on Island Invasives. IUCN. Gland, Switzerland. str. 345–349. CiteSeerX 10.1.1.692.5572. ISBN 978-2-8317-1291-8. OCLC 770307954
  13. ↑ Shun, Kanalei. 1987. Archaeological Reconnaissance, Site Survey, and Limited Sub-Surface Testing of Baker and Howland Islands Final Report. US Army Corps of Engineers. Honolulu.
  14. ↑ U.S. Fish and Wildlife Service. 2008. Howland Island National Wildlife Refuge: Comprehensive Conservation Plan. U.S. Fish and Wildlife Service. Honolulu, HI.
  15. ↑ Sharp 1960, str. 210
  16. ↑ Bryan 1942, str. 38–41
  17. ↑ Maude 1968, str. 130
  18. ↑ BBC News – Recreating Capt Bligh's famous Bounty mutiny sea voyage. 20. travnja 2010.
  19. 1 2 The Guano Companies in Litigation – A Case of Interest to Stockholders. The New York Times. 3. svibnja 1865.
  20. ↑ Howland, Llewellyn. Travanj 1955. Howland Island, Its Birds and Rats, as Observed by a Certain Mr. Stetson in 1854. Pacific Science. IX: 95–106
  21. ↑ GAO/OGC-98-5 - U.S. Insular Areas: Application of the U.S. Constitution (izvješće). U.S. Government Printing Office. 7. studenoga 1997.
  22. ↑ Goode, G. Brown (George Brown); Atwater, W. O. (Wilbur Olin). 1880. A Description of the factory of the Pacific Guano Company, at Wood’s Holl, Mass., by Messrs. Crowell and Shiverick, of the Pacific Guano Company, and short-hand notes taken by Mr. H. A. Gill.. American fisheries: a history of the menhaden (engleski). Orange Judd. New York. str. 487–90. Pristupljeno 9. studenoga 2024. Public Domain Ovaj članak sadrži tekst iz ovog izvora, koji je u javnoj domeni.
  23. ↑ Bryan 1942
  24. ↑ Memorandum of Secretary of State Cordell Hull to the President, February 18, 1936. Presidential Private File, Franklin D. Roosevelt Library, Hyde Park, New York. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. ožujka 2010.
  25. ↑ Horner, Dave. 2013. Clandestine Colonization: Howland, Baker, and Jarvis Islands. The Earhart Enigma: Retracing Amelia's Last Flight. The Pelican Publishing Co.. Gretna, Louisiana. ISBN 978-1-4556-1781-4. OCLC 805655042
  26. ↑ Long i Long 1999, str. 206
  27. ↑ H. Res. 169 (Rep. Mark Takai) Acknowledging and honoring brave young men from Hawaii who enabled the United States to establish and maintain jurisdiction in remote equatorial islands as prolonged conflict in the Pacific lead to World War II (PDF). Docs.house.gov. Pristupljeno 6. listopada 2017.
  28. ↑ "Sixteenth Census of the United States: Population, Volume I, Number of Inhabitants, Hawaii (Table 4)", United States census, 1940; Washington, D.C.; page 1211,.
  29. 1 2 We are on the line 157 337 ... (PDF). TIGHAR Tracks. 18 (2). Ožujak 2002. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 21. kolovoza 2017.
  30. ↑ Distance to Horizon Calculator
  31. 1 2 Department of the Navy. Office of the Chief of Naval Operations. Intelligence Division. Office of Naval Records and Library. (1922 – 10/10/1945). 31. srpnja 1937. U. S. Navy Report of the Search for Amelia Earhart, July 2–18, 1937. Series: World War II Action and Operational Reports, 1875 – 2006. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. prosinca 2019. Pristupljeno 13. prosinca 2019.
  32. ↑ What Happened to Amelia Earhart? – Disappearance, Found & New Evidence. HISTORY (engleski). 29. ožujka 2023. Pristupljeno 24. studenoga 2023.
  33. ↑ Hirsh, Heidi. The Hui Panalāʻau Story of the Equatorial Pacific Islands of Howland, Baker, and Jarvis: 1935–1942. NOAA Ocean Exploration (engleski). Pristupljeno 19. lipnja 2023.
  34. ↑ Butler 1997, str. 419
  35. ↑ LIFE (engleski). Time Inc. 9. ožujka 1942.
  36. ↑ Brainard, Russell E.; Acoba, Tomoko; Asher, Megan A.M.; i dr. 2019. Chapter 7: Howland Island. Coral Reef Ecosystem Monitoring Report for the Pacific Remote Islands Marine National Monument, 2000–2017 (PIFSC Special Publication SP-19-006g). NOAA Pacific Islands Fisheries Science Center. str. 13. doi:10.25923/7k72-t460
  37. ↑ "Howland Island." worldstatesmen.org. Retrieved: October 10, 2010.
  38. ↑ "Report 48199." vpnavy.org. Retrieved: October 10, 2010.
  39. ↑ Howland Island National Wildlife Refuge. U.S. Fish and Wildlife Service. Pristupljeno 19. siječnja 2026.
  40. ↑ Howland Island. U.S. Geological Survey. Pristupljeno 19. siječnja 2026. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  41. ↑ United States Pacific Island Wildlife Refuges. CIA: The World Factbook. Central Intelligence Agency. 18. listopada 2024. ISSN 1553-8133. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. siječnja 2021.
  42. ↑ Payne, Roger. 4. prosinca 2000. At Howland Island. PBS
  43. ↑ Rječnik standardnih hrvatskih ptičjih naziva (PDF). HAZU. Zavod za orntologiju HAZU. 2018
  44. ↑ Howland Island. BirdLife Data Zone. BirdLife International. 2021. Pristupljeno 23. siječnja 2021.
  45. ↑ White, Susan. "Welcome to Howland Island National Wildlife Refuge." U.S. Fish and Wildlife Service, August 26, 2011.  Retrieved: March 20, 2012.
  46. ↑ Bush, George W. 6. siječnja 2009. Establishment of the Pacific Remote Islands Marine National Monument. White House
  47. ↑ Howland Island National Wildlife Refuge. U.S. Fish & Wildlife Service
  48. ↑ "Voyage to Howland Island of the USCGC Kukui." US Coast Guard. Retrieved: October 10, 2010.
  49. ↑ Earhart Beacon Shines From Lonely Island. Eugene Register-Guard. 17. kolovoza 1963. str. 3B Prenosi Google News
  50. ↑ Historic Light Station Information and Photography: Pacific Rim. United States Coast Guard Historian's Office. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. svibnja 2017.
  51. ↑ Safford, Warren i Payne 2003, str. 76–77

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Howland (otok)
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Howland_(otok)&oldid=7585714"