Idi na sadržaj

Wikipedia:Igralište/Kompletna krvna slika

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Kompletna krvna slika
Drugi naziviKompletne krvne ćelije,[1] FBC,[2] kompletan broj krvnih ćelija,[3] kompletna krvna pretraga (FBE),[2] hemogram[4]
Uzorak kompletne krvne slike (CBC) ispred ispisa koji prikazuje rezultate CBS i diferencijalne analize

Kompletna krvna slika (KKS), također poznata kao potpuna krvna slika (FKS) ili potpuni hemogram (FHG), skup je medicinskih laboratorijskih testova koji pružaju citometrijske informacije o ćelijama u krvi osobe. KKS pokazuje broj bijelih krvnih zrnaca, crvenih krvnih zrnaca i trombocita, koncentraciju hemoglobina i hematokrit (volumenski postotak crvenih krvnih zrnaca). Također se prikazuju indeksi crvenih krvnih zrnaca, koji pokazuju prosječnu veličinu i sadržaj hemoglobina u crvenim krvnim zrncima, a može biti uključen i diferencijal bijelih krvnih zrnaca, koji broji različite vrste bijelih krvnih zrnaca. KKS se često provodi kao dio medicinske procjene i može se koristiti za praćenje zdravlja ili dijagnosticiranje bolesti. Rezultati se interpretiraju poređenjem sa referentnim rasponima, koji variraju u zavisnosti od spola i starosti. Stanja poput anemije i rombocitopenije definirana su abnormalnim rezultatima kompletne krvne slike. Indeksi crvenih krvnih zrnaca mogu pružiti informacije o uzroku anemije osobe, kao što su nedostatak željeza i nedostatak vitamina B12, a rezultati diferencijalne analize bijelih krvnih zrnaca mogu pomoći u dijagnosticiranju virusne, bakterijske i parazitske infekcije i poremećaja krvi poput leukemije. Nisu svi rezultati izvan referentnog raspona potrebni za medicinsku intervenciju. KKS se obično izvodi automatskim hematološkim analizatorom, koji broji i prikuplja informacije o njihovoj veličini i strukturi. Mjeri se koncentracija hemoglobina, a indeksi crvenih krvnih zrnaca izračunavaju se iz mjerenja crvenih krvnih zrnaca i hemoglobina. Ručni testovi mogu se koristiti za nezavisnu potvrdu abnormalnih rezultata. Otprilike 10–25% uzoraka zahtijeva ručni pregled razmaza krvi,[5] u kojem se krv boji po Romanowskom i pregleda pod mikroskopom, kako bi se provjerilo da li su rezultati analizatora u skladu s izgledom ćelija i kako bi se tražile abnormalnosti. Hematokrit se može ručno odrediti centrifugiranjem uzorka i mjerenjem udjela crvenih krvnih zrnaca, a u laboratorijama bez pristupa automatiziranim instrumentima, krvne ćelije se broje pod mikroskopom pomoću hemocitometara. U 1852., Karl Vierordt objavio je prvi postupak za izvođenje krvne slike, koji je uključivao nanošenje poznate količine krvi na mikroskopsko staklo i brojanje svake ćelije. Izum hemocitometra 1874. godine od strane Louis-Charlesa Malasseza pojednostavio je mikroskopsku analizu krvnih ćelija, a krajem 19. vijeka, Paul Ehrlich i Dmitri Leonidovich Romanowsky razvili su tehnike za bojenje bijelih i crvenih krvnih zrnaca koje se i danas koriste za ispitivanje razmaza krvi. Automatizovane metode za mjerenje hemoglobina razvijene su 1920-ih, a Maxwell Wintrobe je 1929. godine uveo Wintrobeovu metodu hematokrita, što mu je zauzvrat omogućilo da definiše indekse crvenih krvnih zrnaca. Prekretnica u automatizaciji brojanja krvnih zrnaca bio je Coulterov princip, koji je patentirao Wallace H. Coulter 1953. godine. Coulterov princip koristi mjerenja električne impedanse za brojanje krvnih zrnaca i određivanje njihove veličine; to je tehnologija koja se i dalje koristi u mnogim automatiziranim analizatorima. Dalja istraživanja 1970-ih uključivala su upotrebu optičkih mjerenja za brojanje i identifikaciju ćelija, što je omogućilo automatizaciju diferencijala bijelih krvnih zrnaca.

Svrha

Ćelije i trombociti u ljudskoj krvi. Crvena krvna zrnca, koja prenose kisik, dominantna su i daju boju krvi. Bijela krvna zrnca su dio imunskog sistema. Trombociti su potrebni za formiranje ugrušaka, što sprječava prekomjerno krvarenje.

Krv se sastoji od tečnog dijela, koji se naziva plazma, i ćelijskog dijela koji sadrži crvena krvna zrnca, bijela krvna zrnca i trombocite.{{efn|group=napomena|Iako se često tako nazivaju, trombociti tehnički nisu ćelije: oni su fragmenti ćelija, formirani iz citoplazmatskih megakariocita u [[koštana srž| koštanoj srži[[.[6]}}[7] Kompletna krvna slika procjenjuje tri ćelijske komponente krvi. Neka medicinska stanja, poput anemije ili trombocitopenije, definirana su izraženim povećanjem ili smanjenjem broja krvnih zrnaca.[8] Promjene u mnogim organskim sistemima mogu utjecati na krv, tako da su rezultati KKS-a korisni za istraživanje širokog spektra stanja. Zbog količine informacija koje pruža, kompletna krvna slika je jedan od najčešće izvođenih medicinsko-laboratorijskih testova.[9][10][11] KKS se često koristi za skrpning bolesti kao dio medicinske procjene.[12] Također se zahtijeva kada zdravstveni radnik posumnja da osoba ima bolest koja utiče na krvne ćelije, kao što je infekcija, poremećaj krvarenja ili neki rak. Osobe kojima su dijagnosticirani poremećaji koji mogu uzrokovati abnormalne rezultate kompletne krvne slike ili koje primaju tretmane koji mogu uticati na broj krvnih zrnaca mogu redovno raditi kompletnu krvnu sliku, kako bi se pratilo njihovo zdravlje,[4][12], a test se često radi svaki dan kod hospitalizovanih osoba.[13] Rezultati mogu ukazivati na potrebu za transfuzijom krvi ili transfuzijom trombocita.[14] Kompletna krvna slika ima specifičnu primjenu u mnogim medicinskim specijalnostima. Često se izvodi prije nego što se osoba podvrgne operaciji kako bi se otkrila anemija, osiguralo da su nivoi trombocita dovoljni i provjerilo prisustvo infekcije,[15][16] kao i nakon operacije, kako bi se mogao pratiti gubitak krvi.[12][17] U hitnoj medicini, KKS se koristi za istraživanje brojnih simptoma, kao što su groznica, bol u trbuhu i kratkoća daha,[18][19][20] a i procijeniti krvarenje i trauma.[21][22] Krvna slika se pažljivo prati kod osoba koje se podvrgavaju kemoterapiji ili radioterapiji zbog raka, jer ovi tretmani suzbijaju proizvodnju krvnih zrnaca u koštanoj srži i mogu dovesti do ozbiljno niskih nivoa bijelih krvnih zrnaca, trombocita i hemoglobina.[23] Redovne kompletne krvne slike neophodne su za osobe koje uzimaju neke psihijatrijske lijekove, kao što su klozapin i karbamazepin, koji u rijetkim slučajevima mogu uzrokovati po život opasan pad broja bijelih krvnih zrnaca (agranulocitoza).[24][25] Budući da anemija tokom trudnoće može rezultirati lošijim ishodima za majku i njenu bebu, kompletna krvna slika je rutinski dio preneonatusne njege;[26] > a kod beba, kompletna krvna slika (KKS) može biti potrebna za istraživanje žutice ili za brojanje nezrelih ćelija u diferencijalu bijelih krvnih zrnaca, što može biti pokazatelj sepse.[27][28] Kompletna krvna slika je bitan hematološki alat, koja proučava uzrok, prognozu, liječenje i prevenciju bolesti povezanih s krvlju.[29] Rezultati kompletne krvne slike i pareza odražavaju funkcionisanje hematopoetskog sistema— organi i tkiva uključeni u proizvodnju i razvoj krvnih ćelija, posebno koštana srž.[9][30] Naprimjer, nizak broj sva tri tipa ćelija (pancitopenija) može ukazivati na to da je proizvodnja krvnih zrnaca pogođena poremećajem srži, a pregled koštane srži može dalje istražiti uzrok.[31] Abnormalne ćelije na razmazu krvi mogu ukazivati na akutnu leukemiju ili limfom,[30] dok abnormalno visok broj neutrofila ili limfocita, u kombinaciji s indikativnim simptomima i nalazima razmaza krvi, može pobuditi sumnju na mijeloproliferativni ili limfoproliferativni poremećaj. Pregled rezultata kompletne krvne slike i krvnog razmaza može pomoći u razlikovanju uzroka anemije, kao što su nutritivni nedostaci, poremećaji koštane srži, stečena hemolitska anemija i nasljedna stanja poput anemije srpastih ćelija i talasemije.[32][33] Referentni rasponi za krvne pretrage predstavljaju raspon rezultata pronađenih kod 95% naizgled zdravih osoba. Podaci koji se koriste za konstruiranje referentnih raspona obično se dobivaju od "normalnih" osoba, ali je moguće da te osobe imaju asimptomsku bolest.[34]}}[35] Po definiciji, 5% rezultata će uvijek biti izvan ovog raspona, tako da neki abnormalni rezultati mogu odražavati prirodne varijacije, a ne ukazivati na medicinski problem.[36] Ovo je posebno vjerovatno ako su takvi rezultati samo neznatno izvan referentnog raspona, ako su u skladu s prethodnim rezultatima ili ako KKS nije pokazao druge povezane abnormalnosti.[37]ref>Keohane, E et al. (2015). p. 245. Kada se test provodi na relativno zdravoj populaciji, broj klinički beznačajnih abnormalnosti može premašiti broj rezultata koji predstavljaju bolest.[38] Iz tog razloga, profesionalne organizacije u Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi preporučuju da se ne radi preoperativno KKS testiranje za operacije niskog rizika kod osoba bez relevantnih zdravstvenih stanja.[15][39][40] Ponovljeno vađenje krvi za hematološke testove kod hospitaliziranih pacijenata može doprinijeti bolnički stečenoj anemiji i može rezultirati nepotrebnim transfuzijama.[38]

Procedure

KKS izvodi se metodom uboda prsta, korištenjem automatskog analizatora Cell-Dyn 1700 marke Abbott Laboratories. Uzorak se prikuplja uvlačenjem krvi u epruvetu koja sadrži antikoagulans – obično etilendiamintetrasirćetnu kiselinu (EDTA) – kako bi se zaustavilo njeno prirodno zgrušavanje.

.[41] Krv se obično uzima iz vene, ali kada je to teško, može se uzeti iz kapilarne krvi ubodom prsta ili ubodom pete kod beba.[42][43] Testiranje se obično provodi na automatskom analizatoru, ali ručne tehnike poput pregleda krvnog razmaza ili ručnog testa hematokrita mogu se koristiti za istraživanje abnormalnih rezultata.[44] Brojanje ćelija i mjerenje hemoglobina vrši se ručno u laboratorijama koje nemaju pristup automatiziranim instrumentima.[45]

Automatizovano

U analizatoru se uzorak miješa kako bi se ćelije ravnomjerno rasporedile, zatim se razrjeđuje i dijeli u najmanje dva kanala, od kojih se jedan koristi za brojanje crvenih krvnih zrnaca i trombocita, a drugi za brojanje bijelih krvnih zrnaca i određivanje koncentracije hemoglobina. Neki instrumenti mjere hemoglobin u odvojenom kanalu, a dodatni kanali se mogu koristiti za diferencijalno brojanje bijelih krvnih zrnaca, brojanje retikulocita i specijalizirana mjerenja trombocita.[46][47][48] Ćelije su suspendovane u struji fluida i njihova svojstva se mjere dok prolaze pored senzora tehnikom poznatom kao protočna citometrija.[note 1][49][52] Hidrodinamičko fokusiranje može se koristiti za izolaciju pojedinačnih ćelija kako bi se mogli dobiti precizniji rezultati: razrijeđeni uzorak ubrizgava se u mlaz tekućine niskog pritiska, što uzrokuje da se ćelije u uzorku poravnaju u jednu kolonu kroz laminarni tok.[53][54]

Sysmex XT-4000i automatizirani hematološki analizator: Uzorci KKS u stalku, čekaju da se obrade na stolnom analizatoru
Coulterov princip – pad prolazne struje proporcionalan je volumenu čestica: Shematski prikaz Coulterovog principa. Čestica suspendirana u provodljivom mediju prolazi kroz otvor, uzrokujući povećanje impedanse

Da bi se izmjerila koncentracija hemoglobina, uzorku se dodaje hemijski reagens koji uništava (lizuje) crvena krvna zrnca u kanalu odvojenom od onog koji se koristi za brojanje crvenih krvnih zrnaca. Na analizatorima koji vrše brojanje bijelih krvnih zrnaca u istom kanalu kao i mjerenje hemoglobina, ovo omogućava lakše brojanje bijelih krvnih zrnaca.[55] Hematološki analizatori mjere hemoglobin pomoću spektrofotometrije i zasnivaju se na linearnom odnosu između apsorbancije svjetlosti i količine prisutnog hemoglobina. Hemikalije se koriste za pretvaranje različitih oblika hemoglobina, kao što su oksihemoglobin i karboksihemoglobin, u jedan stabilan oblik, obično cijanmethemoglobin, i za stvaranje trajne promjene boje. Apsorpcija rezultirajuće boje, kada se mjeri na određenoj talasnoj dužini – obično 540 nanometara – odgovara koncentraciji hemoglobina.[56][57] Senzori broje i identificiraju ćelije u uzorku koristeći dva glavna principa: električnu impedanciju i raspršenje svjetlosti.[58] Brojanje ćelija na bazi impedancije funkcioniše na Coulterovom principu: ćelije su suspendovane u tečnosti koja nosi električnu struju, i dok prolaze kroz mali otvor (blendu), uzrokuju smanjenje struje zbog svoje slabe električne provodljivosti. Amplituda impulsa napona koji se generiše kada ćelija pređe otvor korelira sa količinom tečnosti koju ćelija istisne, a time i sa volumenom ćelije,[59][60] dok ukupan broj impulsa korelira s brojem ćelija u uzorku. Raspodjela volumena ćelija prikazana je na histogramu, a postavljanjem pragova volumena na osnovu tipičnih veličina svake vrste ćelija, različite populacije ćelija mogu se identificirati i prebrojati.[61]

U tehnikama raspršenja svjetlosti, svjetlost iz lasera ili volfram-halogene lampe usmjerava se na tok ćelija, kako bi se prikupile informacije o njihovoj veličini i strukturi. Ćelije raspršuju svjetlost pod različitim uglovima dok prolaze kroz snop, što se detektuje pomoću fotometara.[62] Raspršenje prema naprijed, koje se odnosi na količinu svjetlosti raspršene duž ose snopa, uglavnom je uzrokovano difrakcijom svjetlosti i korelira s veličinom ćelija, dok je bočno raspršenje (svjetlost raspršena pod uglom od 90 stepeni) uzrokovano refleksijom i refrakcijom i pruža informacije o ćelijskoj složenosti.[62][63] Metode zasnovane na [[radiofrekvenciji a| radiofrekvenciji]] mogu se koristiti u kombinaciji s impedancijom. Ove tehnike rade na istom principu mjerenja prekida struje dok ćelije prolaze kroz otvor, ali budući da visokofrekventna RF struja prodire u ćelije, amplituda rezultirajućeg impulsa povezana je s faktorima poput relativne veličine jedra, strukture jedra i količine granula u citoplazmi.[64][65] Mala crvena krvna zrnca i ćelijski ostaci, koji su slične veličine trombocitima, mogu utjecati na broj trombocita, a veliki trombociti se možda neće precizno prebrojati, pa neki analizatori koriste dodatne tehnike za mjerenje trombocita, kao što su fluorescentno bojenje, višekutno raspršenje svjetlosti i označavanje monoklonskim antitijelima.[48] Većina analizatora direktno mjeri prosječnu veličinu crvenih krvnih zrnaca, koja se naziva srednji ćelijski volumen (MCV), i izračunava hematokrit, množenjem broja crvenih krvnih zrnaca sa MCV. Neki mjere hematokrit upoređujući ukupni volumen crvenih krvnih zrnaca sa volumenom uzorkovane krvi i izvode MCV iz hematokrita i broja crvenih krvnih zrnaca.[66] Koncentracija hemoglobina, broj crvenih krvnih zrnaca i hematokrit koriste se za izračunavanje prosječne količine hemoglobina unutar svakog crvenog krvnog zrnca, srednjeg korpuskularnog hemoglobina (MCH); i njegova koncentracija, srednja koncentracija korpuskularnog hemoglobina (MCHC).[67] Drugi izračun, širina distribucije crvenih krvnih zrnaca (RDW), izveden je iz standardne devijacije srednjeg volumena ćelija i odražava varijacije u veličini ćelija.[68]

Primjer dijagrama raspršenja diferencijala bijelih krvnih zrnaca: različito obojeni klasteri ukazuju na različite populacije ćelija: Dijagram raspršenja koji prikazuje mnogo različito obojenih klastera, označenih vrstom bijelih krvnih zrnaca kojima odgovaraju.

Nakon tretmana reagensima, bijela krvna zrnca formiraju tri različita vrha kada se njihovi volumeni prikažu na histogramu. Ovi vrhovi otprilike odgovaraju populacijama granulocita, limfocita i drugih monojedarnih ćelija, što omogućava izvođenje trodijelne diferencijalne analize samo na osnovu volumena ćelija.[69][70] Napredniji analizatori koriste dodatne tehnike za obezbjeđivanje diferencijala od pet do sedam dijelova, kao što su raspršenje svjetlosti ili radiofrekventna analiza,[70] ili korištenje boja za bojenje specifičnih hemikalija unutar ćelija – naprimjer, nukleinskih kiselina, koje se nalaze u većim koncentracijama u nezrelim ćelijama[71] ili mijeloperoksidaza, enzim koji se nalazi u ćelijama mijeloidne loze.[72][73] Bazofili mogu se brojati u odvojenom kanalu gdje reagens uništava druge bijelo krvno zrnce, a bazofile ostavlja netaknutim. Podaci prikupljeni ovim mjerenjima analiziraju se i prikazuju na dijagramu raspršenja, gdje formiraju klastere koji koreliraju sa svakim tipom bijelih krvnih zrnaca.[70][72] Drugi pristup automatizaciji diferencijalnog brojanja je upotreba softvera za digitalnu mikroskopiju,[74] koji koristi vještačku inteligenciju za klasifikaciju bijelih krvnih zrnaca iz fotomikrografija razmaza krvi. Slike ćelija se prikazuju ljudskom operateru, koji može ručno ponovo klasificirati ćelije ako je potrebno.[75] Većini analizatora potrebno je manje od minute da izvrše sve testove u kompletnoj krvnoj slici.[58] Budući da analizatori uzorkuju i broje mnogo pojedinačnih ćelija, rezultati su vrlo precizni.[76] Međutim, neke abnormalne ćelije možda neće biti ispravno identificirane, što zahtijeva ručni pregled rezultata instrumenta i identifikaciju abnormalnih ćelija drugim sredstvima koje instrument nije mogao kategorizirati.[5][77]

Testiranje na mjestu pružanja njege

Testiranje na mjestu pružanja njege odnosi se na testove koji se provode izvan laboratorijskog okruženja, kao što je uz bolesnički krevet osobe ili u klinici.[78][79] Ova metoda testiranja je brža i koristi manje krvi od konvencionalnih metoda, te ne zahtijeva posebno obučeno osoblje, pa je korisna u hitnim situacijama i u područjima s ograničenim pristupom resursima. Uobičajeno korišteni uređaji za hematološko testiranje na mjestu pružanja njege uključuju HemoCue, prijenosni analizator koji koristi spektrofotometriju za mjerenje koncentracije hemoglobina u uzorku, i i-STAT, koji izvodi očitanje hemoglobina procjenjujući koncentraciju crvenih krvnih zrnaca iz provodljivosti krvi.[79] Hemoglobin i hematokrit mogu se mjeriti na uređajima za mjerenje na mjestu pružanja zdravstvene zaštite, koji su dizajnirani za testiranje plinova u krvi, ali ova mjerenja ponekad slabo koreliraju s onima dobivenim standardnim metodama.[78] Postoje pojednostavljene verzije hematoloških analizatora dizajniranih za upotrebu u klinikama koje mogu pružiti kompletnu krvnu sliku i diferencijalnu krvnu sliku.[80]

Ručno

Ručno određivanje hematokrita. Krv je centrifugirana, čime je odvojena na crvena krvna zrnca i plazmu: Dijagram ručnog testa hematokrita koji prikazuje udio crvenih krvnih zrnaca izmjeren kao 0,46.

Testovi se mogu izvoditi ručno kada automatizirana oprema nije dostupna ili kada rezultati analizatora ukazuju na potrebu daljnjeg istraživanja.[45] Automatizirani rezultati označavaju se za ručni pregled razmaza krvi u 10–25% slučajeva, što može biti posljedica abnormalnih populacija ćelija koje analizator ne može pravilno prebrojati,[5] internih oznaka koje generira analizator, a koje sugeriraju da bi rezultati mogli biti netačni,[81] ili numerički rezultati koji su izvan postavljenih pragova.[77] Da bi se istražili ovi problemi, krv se nanosi na mikroskopsko pločice, boji se Romanowsky bojom i pregleda pod mikroskopom.[82] Procjenjuje se izgled crvenih i bijelih krvnih zrnaca i trombocita, a ako su prisutne, prijavljuju se i kvalitativne abnormalnosti.[83] Promjene u izgledu crvenih krvnih zrnaca mogu imati značajan dijagnostički značaj – naprimjer, prisustvo srpastih ćelija ukazuje na bolest srpastih ćelija, a veliki broj fragmentiranih crvenih krvnih zrnaca (šistocita) zahtijeva hitno istraživanje jer može ukazivati na mikroangiopatsku hemolitsku anemiju.[84] U nekim upalnim stanjima i kod paraproteinskihporemećaja poput multiplog mijeloma, visoki nivoi proteina u krvi mogu uzrokovati da se crvena krvna zrnca pojavljuju naslagana na razmazu, što se naziva rouleaux.[85] Neke parazitske bolesti, poput malarije i babezioze, mogu se otkriti pronalaženjem uzročnika na krvnom razmazu,[86], a broj trombocita se može procijeniti iz krvnog razmaza, što je korisno ako je automatizirano brojanje trombocita netačno.[77] Da bi se izvršila ručna diferencijacija bijelih krvnih zrnaca, mikroskopista broji 100 ćelija na krvnom razmazu i klasificira ih na osnovu njihovog izgleda; ponekad se broji 200 ćelija.[87] Ovo daje postotak svake vrste bijelih krvnih zrnaca, a množenjem ovih postotaka s ukupnim brojem bijelih krvnih zrnaca može se dobiti apsolutni broj svake vrste bijelih krvnih zrnaca.[88] Ručno brojanje podložno je grešci uzorkovanja jer se broji tako malo ćelija u poređenju s automatiziranom analizom,[76] ali može identificirati abnormalne ćelije koje analizatori ne mogu,[72][77] kao što su blastne ćelije koje se vide kod akutne leukemije.[89] Klinički značajne karakteristike poput toksične granulacije i vakuolacije također se mogu utvrditi mikroskopskim pregledom bijelih krvnih zrnaca.[90]

Hematokrit se može mjeriti ručno punjenjem kapilarne epruvete krvlju, centrifugiranjem i mjerenjem postotka krvi koji se sastoji od crvenih krvnih zrnaca.[66] Ovo je korisno u nekim stanjima koja mogu uzrokovati netačne automatizirane rezultate hematokrita, kao što je polisitemija (visoko povišen broj crvenih krvnih zrnaca)[66] ili teška leukocitoza (vrlo povišen broj bijelih krvnih zrnaca, što ometa mjerenja crvenih krvnih zrnaca uzrokujući da se bijela krvna zrnca računaju kao crvena krvna zrnca).[91]

= Staklena pločica koja sadrži dvije komore za zadržavanje tekućine, prekrivena pokrovnim staklom
Mikroskopska slika koja prikazuje brojne ćelije preklopljene na mreži
Lijevo: Modificirani Fuchs-Rosenthal hemocitometar. Desno: Pogled kroz mikroskop hemocitometra. Ugrađena mreža pomaže u praćenju koje su ćelije prebrojane.

Crvena i bijela krvna zrnca i trombociti mogu se prebrojati pomoću hemocitometara, mikroskopskog stakla koje sadrži komoru koja sadrži određenu količinu razrijeđene krvi. Komora hemocitometra je ugravirana kalibriranom mrežom kako bi se pomoglo u brojanju ćelija. Ćelije koje se vide u mreži se broje i dijele s količinom pregledane krvi, koja se određuje iz broja kvadrata prebrojanih na mreži, kako bi se dobila koncentracija ćelija u uzorku.[45][92] Ručno brojanje ćelija je radno intenzivno i netačno u poređenju sa automatizovanim metodama, pa se rijetko koristi osim u laboratorijama koje nemaju pristup automatizovanim analizatorima.[45][92] Za brojanje bijelih krvnih zrnaca, uzorak se razrjeđuje tekućinom koja sadrži spoj koji lizira crvena krvna zrnca, kao što su amonij-oksalat, sirćetna ili hlorovodonična kiselina.[93] Ponekad se u razrjeđivač doda boja koja ističe jezgre bijelih krvnih zrnaca, što ih čini lakšim za identifikaciju. Ručno brojanje trombocita se vrši na sličan način, iako neke metode ostavljaju crvena krvna zrnca netaknutim. Korištenje fazno-kontrastnog, umjesto svjetlosnog mikroskopa, može olakšati identifikaciju trombocita.[94] Ručno brojanje crvenih krvnih zrnaca se rijetko izvodi, jer je netačno, a dostupne su i druge metode poput hemoglobinometrije i ručnog hematokrita za procjenu crvenih krvnih zrnaca; ali ako je to potrebno, crvena krvna zrnca se mogu prebrojati u krvi koja je razrijeđena fiziološkim rastvorom.[95]

Hemoglobin se može ručno mjeriti pomoću spektrofotometra ili kolorimetar. Za ručno mjerenje hemoglobina, uzorak se razrjeđuje reagensima koji uništavaju crvena krvna zrnca kako bi se oslobodio hemoglobin. Druge hemikalije se koriste za pretvaranje različitih vrsta hemoglobina u jedan oblik, što omogućava lako mjerenje. Rastvor se zatim stavlja u mjernu kivetu i apsorbancija se mjeri na određenoj talasnoj dužini, koja zavisi od vrste korištenog reagensa. Referentni standard koji sadrži poznatu količinu hemoglobina koristi se za određivanje odnosa između apsorbancije i koncentracije hemoglobina, što omogućava mjerenje nivoa hemoglobina u uzorku.[96]

U ruralnim i ekonomski nerazvijenim područjima, dostupno testiranje je ograničeno pristupom opremi i osoblju. U ustanovama primarne zdravstvene zaštite u ovim regijama, testiranje može biti ograničeno na pregled morfologije crvenih krvnih zrnaca i ručno mjerenje hemoglobina, dok se složenije tehnike poput ručnog brojanja ćelija i diferencijalnih analiza, a ponekad i automatizovanog brojanja ćelija, izvode u okružnim laboratorijama. Regionalne i pokrajinske bolnice i akademski centri obično imaju pristup automatizovanim analizatorima. Tamo gdje laboratorijski kapaciteti nisu dostupni, procjena koncentracije hemoglobina može se dobiti stavljanjem kapi krvi na standardizovani tip upijajućeg papira i poređenjem sa skalom boja.[97]

Kontrola kvaliteta

Automatizovani analizatori moraju se redovno kalibrirati. Većina proizvođača isporučuje konzerviranu krv sa definisanim parametrima, a analizatori se podešavaju ako su rezultati izvan definisanih pragova.[98] Kako bi se osigurala tačnost rezultata, uzorci za kontrolu kvaliteta, koje obično obezbjeđuje proizvođač instrumenta, testiraju se najmanje jednom dnevno. Uzorci su formulisani da pruže specifične rezultate, a laboratorije upoređuju svoje rezultate sa poznatim vrijednostima kako bi se osiguralo da instrument ispravno funkcioniše.[99][100] Za laboratorije koje nemaju pristup komercijalnom materijalu za kontrolu kvalitete, indijska regulatorna organizacija preporučuje analizu uzoraka pacijenata u duplikatu i poređenje rezultata.[101] Mjerenje pokretnog prosjeka, u kojem se prosječni rezultati za uzorke pacijenata mjere u određenim intervalima, može se koristiti kao dodatna tehnika kontrole kvaliteta. Pod pretpostavkom da karakteristike populacije pacijenata ostaju približno iste tokom vremena, prosjek bi trebao ostati konstantan; velike promjene u prosječnoj vrijednosti mogu ukazivati na probleme s instrumentom.[99][100] The MCHC values are particularly useful in this regard.[102] Pored analize internih uzoraka kontrole kvaliteta sa poznatim rezultatima, laboratorije mogu primati uzorke eksterne procjene kvaliteta od regulatornih organizacija. Dok je svrha interne kontrole kvaliteta osigurati da su rezultati reproducibilnih analizatora unutar datog laboratorija, eksterna procjena kvaliteta provjerava da li su rezultati iz različitih laboratorija međusobno konzistentni i sa ciljnim vrijednostima.[103] The expected results for external quality assessment samples are not disclosed to the laboratory.[104] Programi eksterne procjene kvaliteta široko su usvojeni u Sjevernoj Americi i zapadnoj Evropi,[99] i od laboratorija se često zahtijeva da učestvuju u ovim programima kako bi održale akreditaciju.[105] Logistical issues may make it difficult for laboratories in under-resourced areas to implement external quality assessment schemes.[106]

Uključeni testovi

Analit Značenje
WBC Koncentracija bijelih krvnih zrnaca
RBC Koncentracija crvenih krvnih zrnaca
HGB Koncentracija hemoglobina
HCT Hematokritna frakcija
MCV Srednji volumen ćelija
MCH Srednja masa korpuskularnog hemoglobina
MCHC Srednja koncentracija korpuskularnog hemoglobina
RDW-CV Širina distribucije volumena crvenih krvnih zrnaca izračunata kao postotak
RDW-SD Širina distribucije volumena crvenih krvnih zrnaca na 20% visine histograma
PLT Koncentracija trombocita
MPV Srednja zapremina trombocita
NEUT Koncentracija i/ili frakcija neutrofila
LIMF Koncentracija i/ili frakcija limfocita
MONO Koncentracija i/ili frakcija monocita
EO Koncentracija i/ili frakcija eozinofila
BASO Koncentracija i/ili frakcija bazofila
IG Koncentracija i/ili frakcija nezrelih granulocita
NRBC Koncentracija i/ili frakcija nukleiranih crvenih krvnih zrnaca

KKS mjeri količinu trombocita i crvenih i bijelih krvnih zrnaca, zajedno s vrijednostima hemoglobina i hematokrita. Indeksi crvenih krvnih zrnaca —MCV, MCH i MCHC— koji opisuju veličinu crvenih krvnih zrnaca i njihov sadržaj hemoglobina, prikazuju se zajedno sa širinom distribucije crvenih krvnih zrnaca (RDW), koja mjeri količinu varijacija u veličinama crvenih krvnih zrnaca. Može se izvršiti diferencijalna analiza bijelih krvnih zrnaca, koja nabraja različite vrste bijelih krvnih zrnaca, a ponekad se uključuje i brojanje nezrelih crvenih krvnih zrnaca (retikulocita).[4][107]

Crvena krvna zrnca, hemoglobin i hematokrit

Uzorak KKS kod mikrocitne anemije
Analit Rezultat Normalni raspon
Broj crvenih krvnih zrnaca 5,5 × 1012/L4,5–5,7
Broj bijelih krvnih zrnaca 9,8 × 109/L4,0–10,0
Hemoglobin Šablon:Row133–167
Hematokrit 0,420,35–0,53
MCV Šablon:Row77–98
MCH Šablon:Row26–33
MCHC Šablon:Row330–370
RDW 14,5%10,3–15,3
Primjer rezultata kompletne krvne slike koji pokazuju nizak hemoglobin, MCV, MCH i MCHC. Osoba je bila anemična. Uzrok može biti nedostatak željeza ili hemoglobinopatija.[108]

Crvena krvna zrnca dostavljaju kisik iz pluća u tkiva, a po povratku nose ugljik-dioksid natrag u pluća gdje se izdiše. Ove funkcije su posredovane hemoglobinom ćelija..[109] Analizator broji crvena krvna zrnca, prijavljujući rezultat u jedinicama od 106 ćelija po mikrolitru krvi (× 106/μL) ili 1012 ćelija po litru (× 1012/L), i mjeri njihovu prosječnu veličinu, koja se naziva srednji ćelijski volumen i izražava se u femtolitrima ili kubnim mikrometrima.[4] Množenjem srednjeg volumena ćelija sa brojem crvenih krvnih zrnaca, može se dobiti hematokrit (HCT) ili zapremina pakovanih krvnih zrnaca (PCV), mjera procenta krvi koja se sastoji od crvenih krvnih zrnaca;[66] a kada se hematokrit meri direktno, srednji volumen ćelija može se izračunati iz hematokrita i broja crvenih krvnih zrnaca.[110][111] Hemoglobin, mjeren nakon lize crvenih krvnih zrnaca, obično se izražava u jedinicama gramima po litri (g/L) ili gramima po decilitru (g/dL).[112] Pod pretpostavkom da su crvena krvna zrnca normalna, postoji stalna veza između hemoglobina i hematokrita: postotak hematokrita je približno tri puta veći od vrijednosti hemoglobina u g/dL, plus ili minus tri. Ova veza, nazvana "pravilo tri", može se koristiti za potvrdu da su rezultati kompletne krvne slike tačni.[113]

Dva druga mjerenja se izračunavaju iz broja crvenih krvnih zrnaca, koncentracije hemoglobina i hematokrita: srednja vrijednost korpuskularnog hemoglobina i srednja vrijednost koncentracije korpuskularnog hemoglobina.[114][115] Ovi parametri opisuju sadržaj hemoglobina u svakom crvenom krvnom zrncu. MCH i MCHC mogu biti zbunjujući; u suštini, MCH je mjera prosječne količine hemoglobina po crvenom krvnom zrncu. MCHC daje prosječan udio ćelije koji čini hemoglobin. MCH ne uzima u obzir veličinu crvenih krvnih zrnaca, dok MCHC uzima u obzir.[116] Zajedno, MCV, MCH i MCHC se nazivaju indeksi crvenih krvnih zrnaca.[114][115] Promjene ovih indeksa vidljive su na krvnom razmazu: crvena krvna zrnca koja su abnormalno velika ili mala mogu se identificirati poređenjem s veličinama bijelih krvnih zrnaca, a ćelije s niskom koncentracijom hemoglobina izgledaju blijedo.[117] Još jedan parametar se izračunava iz početnih mjerenja crvenih krvnih zrnaca: širina distribucije crvenih krvnih zrnaca ili RDW, koja odražava stepen varijacije u veličini ćelija.[118]

Pogledajte natpis.
Krvni razmaz od osobe sa anemijom uzrokovanom nedostatkom željeza, koji pokazuje karakterističnu morfologiju crvenih krvnih zrnaca. Crvena krvna zrnca su abnormalno mala (mikrocitoza), imaju velika područja centralnog bljedila (hipohromija) i znatno variraju u veličini (anizocitoza).

Abnormalno nizak hemoglobin, hematokrit ili broj crvenih krvnih zrnaca ukazuju na anemiju.[119] Anemija nije sama po sebi dijagnoza, ali ukazuje na osnovno stanje koje utiče na crvena krvna zrnca osobe.[88] Opći uzroci anemije uključuju gubitak krvi, proizvodnju defektnih crvenih krvnih zrnaca (neefikasna eritropoeza), smanjenu proizvodnju crvenih krvnih zrnaca (nedovoljna eritropoeza) i povećano uništavanje crvenih krvnih zrnaca (hemolitska anemija).[120] Anemija smanjuje sposobnost krvi da prenosi kisik, uzrokujući simptome poput umora i kratkoće daha.[121] Ako nivo hemoglobina padne ispod pragova na osnovu kliničkog stanja osobe, može biti potrebna transfuzija krvi. [122] Povećani broj crvenih krvnih zrnaca, što dovodi do povećanja hemoglobina i hematokrita,[note 2] nazvan je policitemija.[126] Dehidracija ili upotreba diuretika mogu uzrokovati "relativnu" policitemiju, smanjenjem količine plazme u poređenju s crvenim krvnim zrncima. Pravo povećanje broja crvenih krvnih zrnaca, nazvano apsolutna policitemija, može se dogoditi kada tijelo proizvodi više crvenih krvnih zrnaca, kako bi kompenziralo hronično nizak nivo kisika u stanjima poput bolesti pluća ili srca ili kada osoba ima abnormalno visoke nivoe eritropoetina, hormona koji stimuliše proizvodnju crvenih krvnih zrnaca. Kod policitemije vere, koštana srž proizvodi crvena krvna zrnca i druga krvna zrnca pretjerano velikom brzinom.[127] Evaluacija indeksa eritrocita je korisna u određivanju uzroka anemije. Ako je MCV nizak, anemija se naziva mikrocitna, dok se anemija s visokim MCV naziva makrocitna anemija. Anemija s niskim MCHC naziva se hipohromna anemija. Ako je prisutna anemija, ali su indeksi eritrocita normalni, anemija se smatra normohromnom i normocitnom.[117] Termin hiperhromija, koji se odnosi na visok MCHC, uglavnom se ne koristi. Povišenje MCHC iznad gornje referentne vrijednosti je rijetko, uglavnom se javlja u stanjima kao što su sferocitoza, anemija srpastih eritrocita i bolest hemoglobina C.[115][128] Povišeni MCHC također može biti lažni rezultat stanja poput aglutinacija crvenih krvnih zrnaca (što uzrokuje lažno smanjenje broja crvenih krvnih zrnaca, povećavajući MCHC)[129][130] ili visoko povišene količine lipida u krvi (što uzrokuje lažno povećanje rezultata hemoglobina).[128][131]

Mikrocitna anemija je obično povezana s nedostatkom željeza, talasemijom i anemijom kroničnih bolesti, dok je makrocitna anemija povezana s alkoholizmom, nedostatkom folata i nedostatkom vitamina B12, upotrebom nekih lijekova i nekim bolestima koštane srži. Akutni gubitak krvi, hemolitska anemija, poremećaji koštane srži i razne kronične bolesti mogu rezultirati anemijom s normocitnom krvnom slikom.[115][132] MCV služi dodatnoj svrsi u kontroli kvaliteta laboratorije. Relativno je stabilan tokom vremena u poređenju s drugim parametrima KKS, tako da velika promjena MCV-a može ukazivati na to da je uzorak uzet od pogrešnog pacijenta.[133]

Nizak RDW nema klinički značaj, ali povišen RDW predstavlja povećanu varijaciju u veličini crvenih krvnih zrnaca, stanje poznato kao anizocitoza.[118] Anizocitoza je česta kod nutritivnih anemija kao što su anemija usljed nedostatka željeza i anemija uzrokovana nedostatkom vitamina B12 ili folata, dok osobe s talasemijom mogu imati normalan RDW.[118] Na osnovu rezultata kompletne krvne slike, mogu se preduzeti daljnji koraci za istraživanje anemije, kao što je feritinski test za potvrdu prisustva nedostatka željeza ili elektroforeza hemoglobina za dijagnosticiranje hemoglobinopatija kao što su talasemija ili anemija srpastih eritrocita.[134]

===Bijela krvna zrnca===
Broj bijelih krvnih zrnaca i trombocita je značajno povećan, a prisutna je i anemija. Diferencijalni prebrojavanje pokazuje bazofiliju i prisustvo neutrofila, nezrelih granulocita i blastnih ćelija.[135]

Bijela krvna zrnca štite od infekcija i uključena su u upalni odgovor.[136] Visok broj bijelih krvnih zrnaca, koji se naziva leukocitoza, često se javlja kod infekcija, upala i stanja fiziološkog stresa. Također ga mogu uzrokovati bolesti koje uključuju abnormalnu proizvodnju krvnih zrnaca, kao što su mijeloproliferativni i limfoproliferativni poremećaji.[137] Smanjen broj bijelih krvnih zrnaca, nazvan leukopenija, može dovesti do povećanog rizika od infekcija,[138] i javlja se kod tretmana poput hemoterapije i radioterapije, te mnogih stanja koja inhibiraju proizvodnju krvnih zrnaca.[139] Sepsa je povezana i s leukocitozom i s leukopenijom.[140] Ukupan broj bijelih krvnih zrnaca se obično izražava u ćelijama po mikrolitru krvi (/μL) ili 109 ćelija po litri (× 109/L).[4]

U diferencijalu bijelih krvnih zrnaca, različite vrste bijelih krvnih zrnaca se identificiraju i broje. Rezultati se prikazuju kao postotak i kao apsolutni broj po jedinici volumena. Obično se mjeri pet vrsta bijelih krvnih zrnaca – neutrofili, limfociti, monociti, eozinofili i bazofili.[141] Neki instrumenti prijavljuju broj nezrelih granulocita, što je klasifikacija koja se sastoji od prekursora neutrofila; konkretno, promijelociti, mijelociti i metamijelociti.[note 3][144] Ostali tipovi ćelija se prijavljuju ako su identifikovani u ručnom diferencijalu.[145]

Diferencijalni rezultati su korisni u dijagnosticiranju i praćenju mnogih medicinskih stanja. Na primjer, povišen broj neutrofila (neutrofilija) povezan je s bakterijskom infekcijom, upalom i mijeloproliferativnim poremećajima,[146][147] dok se smanjen broj (neutropenija) može javiti kod osoba koje se podvrgavaju hemoterapiji ili uzimaju određene lijekove, ili koje imaju bolesti koje utječu na koštanu srž.[148][149] Neutropenija može biti uzrokovana i nekim kongenitalnim poremećajima i može se javiti prolazno nakon virusnih ili bakterijskih infekcija kod djece.[150] Osobe s teškom neutropenijom i kliničkim znacima infekcije liječe se antibioticima kako bi se spriječila potencijalno životno opasna bolest.[151]

Krvni test osobe sa hroničnom mijeloidnom leukemijom: vidljivo je mnogo nezrelih i abnormalnih bijelih krvnih zrnaca.

Povećan broj trakastih neutrofila—mladih neutrofila kojima nedostaju segmentirana jezgra—ili nezrelih granulocita naziva se pomak ulijevo i javlja se kod sepse i nekih poremećaja krvi, ali je normalan u trudnoći[152][153] Povišen broj limfocita (limfocitoza) povezan je sa virusnom infekcijom[6] i limfoproliferativni poremećaji poput hronične limfocitne leukemije;[154] povišen broj monocita (monocitoza povezan je s kroničnim upalnim stanjima;[155] a broj eozinofila je često povećan (eozinofilija) kod parazitskih infekcija i alergijskih stanja.[156] Povećani broj bazofila, zvani bazofilija, može se javiti kod mijeloproliferativnih poremećaja poput hronične mijeloidne leukemije i policitemije vere.[147] Prisustvo nekih vrsta abnormalnih ćelija, kao što su blastne ćelije ili limfociti sa neoplastnim karakteristikama, ukazuje na hematološku malignost.[89][157]

Trombociti

Krvni film esencijalne trombocitemije. Trombociti su vidljivi kao male ljubičaste strukture.

Tromociti imaju bitnu ulogu u zgrušavanju. Kada je zid krvnog suda oštećen, trombociti lijepe se za izloženu površinu na mjestu povrede i zatvaraju prazninu. Istovremena aktivacija kaskade koagulacije rezultira stvaranjem fibrina, koji ojačava trombocitni čep kako bi stvorio stabilan ugrušak.[158] Nizak broj trombocita, poznat kao trombocitopenija, može uzrokovati krvarenje ako je ozbiljno.[159] Može se javiti kod osoba koje se podvrgavaju tretmanima koji potiskuju koštanu srž, poput hemoterapija ili radioterapija, ili uzimaju određene lijekove, poput heparina, koji mogu podataknuti imunski sistem da uništi trombocite. Trombocitopenija je karakteristika mnogih krvnih poremećaja, poput akutne leukemije i aplastične anemije, kao i nekih autoimunskih bolesti.[160][161] Ako je broj trombocita izuzetno nizak, može se izvršiti transfuzija trombocita.[162] Trombocitoza, što znači visok broj trombocita, može se javiti u stanjima upale ili traume,[163] kao i kod nedostatka željeza,[164] a broj trombocita može dostići izuzetno visoke nivoe kod osoba sa esencijalnom trombocitemijom, rijetkom krvnom bolešću.[163] Broj trombocita može se izraziti u jedinicama ćelija po mikrolitru krvi (/μL),[165] 103 ćelija po mikrolitru (× 103/μL), ili 109 ćelija po litru (× 109/L).[4]

Srednji volumen trombocita (MPV) mjeri prosječnu veličinu trombocita u femtolitrima. Može pomoći u određivanju uzroka trombocitopenije; povišen MPV se može javiti kada se mladi trombociti oslobađaju u krvotok, kako bi kompenzirali povećano uništavanje trombocita, dok smanjena proizvodnja trombocita zbog disfunkcije koštane srži može rezultirati niskim MPV-om. MPV je također koristan za razlikovanje kongenitalnih bolesti koje uzrokuju trombocitopeniju.[118][166] Frakcija nezrelih trombocita (IPF) ili retikulirani broj trombocita se mjeri pomoću nekih analizatora i pruža informacije o brzini proizvodnje trombocita mjerenjem broja nezrelih trombocita u krvi.[167]

Ostali testovi

Broj retikulocita

Mikroskopska slika crvenih krvnih zrnaca obojenih u plavo: Crvena krvna zrnca obojena novim metilenskim plavim: ćelije koje sadrže tamnoplave strukture su retikulociti.

Retikulociti nezrela su crvena krvna zrnca koja, za razliku od zrelih ćelija, sadrže RNK. Brojanje retikulocita ponekad se izvodi kao dio kompletne krvne slike, obično kako bi se istražio uzrok anemije osobe ili procijenio njen odgovor na liječenje. Anemija s visokim brojem retikulocita može ukazivati na to da koštana srž proizvodi crvena krvna zrnca većom brzinom, kako bi kompenzirala gubitak krvi ili hemolizu,[74] dok anemija s niskim brojem retikulocita može ukazivati na to da osoba ima stanje koje smanjuje sposobnost tijela da proizvodi crvena krvna zrnca.[168] Kada se osobama s nutritivnom anemijom daju nutrijenti kao dodatak prehrani, povećanje broja retikulocita ukazuje na to da njihovo tijelo reagira na liječenje proizvodnjom više crvenih krvnih zrnaca.[169] Hematološki analizatori vrše brojanje retikulocita bojenjem crvenih krvnih zrnaca bojom koja se veže za RNK i mjerenjem broja retikulocita putem analize raspršenja svjetlosti ili fluorescencije. Test se može provesti ručno bojenjem krvi novim metilenskim plavilom i brojanjem procenta crvenih krvnih zrnaca koja sadrže RNK pod mikroskopom. Broj retikulocita izražava se kao apsolutni broj ili kao procenat crvenih krvnih zrnaca.[170]

Neki instrumenti mjere prosječnu količinu hemoglobina u svakom retikulocitu; parametar koji je proučavan kao indikator nedostatka željeza kod ljudi koji imaju stanja koja ometaju standardne testove.[171] Frakcija nezrelih retikulocita (IRF) je još jedno mjerenje koje se vrši pomoću nekih analizatora, a koje kvantificira zrelost retikulocita: ćelije koje su manje zrele sadrže više RNK i stoga proizvode jači fluorescentni signal. Ove informacije mogu biti korisne u dijagnosticiranju anemija i procjeni proizvodnje crvenih krvnih zrnaca nakon liječenja anemije ili transplantacije koštane srži.[172]

Crvena krvna zrnca sa jedrom

Razmaz krvi novorođenčeta, koji pokazuje nekoliko eritrocita s jedrom

Tokom njihovog formiranja u koštanoj srži, te u jetri i slezini kod fetusa,[173] crvena krvna zrnca sadrže ćelijsko jedro, koje obično nedostaje u zrelim ćelijama koje cirkulišu u krvotoku. Crvena krvna zrnca s jedrom normalna su kod novorođenčadi,[174] ali kada se otkriju kod djece i odraslih, ukazuju na povećanu potrebu za crvenim krvnim zrncima, što može biti uzrokovano krvarenjem, nekim vrstama raka i anemijom.[118] Većina analizatora može otkriti ove ćelije kao dio diferencijalnog broja ćelija. Veliki broj nukleusiranih crvenih krvnih zrnaca može uzrokovati lažno visok broj bijelih krvnih zrnaca, što će zahtijevati podešavanje.[175]

Ostali parametri

Napredni hematološki analizatori generiraju nova mjerenja krvnih zrnaca koja su pokazala dijagnostički značaj u istraživačkim studijama, ali još nisu pronašla široku kliničku upotrebu.[171] Na primjer, neke vrste analizatora proizvode koordinatna očitanja koja ukazuju na veličinu i položaj svakog skupa bijelih krvnih zrnaca. Ovi parametri (nazvani podaci o populaciji ćelija)[176] proučavani su kao potencijalni markeri za poremećaje krvi, bakterijske infekcije i malariju. Analizatori koji koriste bojenje mijeloperoksidazom za dobijanje diferencijalnog broja mogu mjeriti ekspresiju enzima u bijelim krvnim zrncima, koja je promijenjena kod različitih poremećaja.[75] Neki instrumenti mogu prijaviti postotak crvenih krvnih zrnaca koja su hipohromna pored prijavljivanja prosječne vrijednosti MCHC ili pružiti broj fragmentiranih crvenih krvnih zrnaca (šistocita),[171] koji se javljaju kod nekih vrsta hemolitske anemije.[177] Budući da su ovi parametri često specifični za određene marke analizatora, laboratorijama je teško interpretirati i uporediti rezultate.[171]

Referentni rasponi

Primjer referentnih raspona za kompletnu krvnu sliku s diferencijalom (CBC w DIFF)[178]
Test Jedinice Odrasli Pedijatrijski

(Dob 4–7 godina)

 Neonatus

(Dob 0–1 dan)

WBC × 109/L 3,6–10,6 5,0–17,0 9,0–37,0
RBC × 1012/L
  • M: 4,20–6,00
  • F: 3,80–5,20
 4,00–5,20 4,10–6,10
HGB g/L
  • M: 135–180
  • F: 120–150
 102–152 165–215
HCT L/L
  • M: 0,40–0,54
  • F: 0,35–0,49
 0,36–0,46 0,48–0,68
MCV fL 80–100 78–94 95–125
MCH str. 26–34 23–31 30–42
MCHC g/L 320–360 320–360 300–340
RDW % 11,5–14,5 11,5–14,5 Povišeno[note 4]
TRO × 109/L 150–450 150–450 150–450
Neutrofili × 109/L 1,7–7,5 1,5–11,0 3,7–30,0
Limfociti × 109/L 1,0–3,2 1,5–11,1 1,6–14,1
Monociti × 109/L 0,1–1,3 0,1–1,9 0,1–4,4
Eozinofili × 109/L 0,0–0,3 0,0–0,7 0,0–1,5
Bazofili × 109/L 0,0–0,2 0,0–0,3 0,0–0,7

Kompletna krvna slika se tumači poređenjem rezultata sa referentnim rasponima, koji predstavljaju rezultate pronađene kod 95% naizgled zdravih osoba.[35] Na osnovu statističke normalne distribucije, rasponi testiranih uzoraka variraju u zavisnosti od spola i starosti.[179]

U prosjeku, odrasle žene imaju niže vrijednosti hemoglobina, hematokrita i broja crvenih krvnih zrnaca od muškaraca; razlika se smanjuje, ali je i dalje prisutna nakon menopauze.[179] Rezultati kompletne krvne slike (KKS) za djecu i novorođenčad razlikuju se od onih kod odraslih. Hemoglobin, hematokrit i broj crvenih krvnih zrnaca kod novorođenčadi su izuzetno visoki kako bi se kompenzirao nizak nivo kisika u maternici i visok udio fetusnog hemoglobina, koji je manje efikasan u isporuci kisika tkivima nego zreli oblici hemoglobina unutar njihovih crvenih krvnih zrnaca..[180][181] MCV je također povećan, a broj bijelih krvnih zrnaca je povišen s pretežno neutrofila.[180][182] Broj crvenih krvnih zrnaca i s njima povezane vrijednosti počinju opadati ubrzo nakon rođenja, dostižući najnižu tačku oko dva mjeseca starosti, a nakon toga se povećavaju.[183][184] Crvena krvna zrnca starije dojenčadi i djece su manja, s nižim MCH, nego kod odraslih. U pedijatrijskoj diferencijali bijelih krvnih zrnaca, limfociti često nadmašuju neutrofile, dok kod odraslih neutrofili prevladavaju.[180]

Druge razlike između populacija mogu utjecati na referentne raspone: naprimjer, ljudi koji žive na većim nadmorskim visinama imaju viši hemoglobin, hematokrit i rezultate eritrocita, a ljudi afričkog porijekla imaju u prosjeku niži broj bijelih krvnih zrnaca.[185] Vrsta analizatora koji se koristi za KKS također utiče na referentne raspone. Referentne raspone stoga utvrđuju pojedinačne laboratorije na osnovu vlastite populacije pacijenata i opreme.[186][187]

Ograničenja

Neka medicinska stanja ili problemi s uzorkom krvi mogu dati netačne rezultate. Ako je uzorak vidljivo zgrušan, što može biti uzrokovano lošom tehnikom flebotomije, nije pogodan za testiranje, jer će broj trombocita biti lažno smanjen, a drugi rezultati mogu biti abnormalni.[188][189] Uzorci pohranjeni na sobnoj temperaturi nekoliko sati mogu dati lažno visoke vrijednosti MCV-a (srednji volumen korpuskularnih krvnih zrnaca),[190] jer crvena krvna zrnca bubre dok apsorbiraju vodu iz plazme; a diferencijalni rezultati trombocita i bijelih krvnih zrnaca mogu biti netačni u starijim uzorcima, jer se ćelije s vremenom degradiraju.[91]

Fotomikrografija krvnog razmaza koja prikazuje crvena krvna zrnca u grudvicama: Aglutinacija crvenih krvnih zrnaca: grudvice crvenih krvnih zrnaca su vidljive na krvnom razmazu

Uzorci uzeti od osoba sa vrlo visokim nivoima bilirubina ili lipida u plazmi (nazivaju se ikterični uzorak odnosno lipemični uzorak)[191] mogu pokazati lažno visoke vrijednosti hemoglobina, jer ove supstance mijenjaju boju i neprozirnost uzorka, što ometa mjerenje hemoglobina.[192] This effect can be mitigated by replacing the plasma with saline.[91] Neke osobe proizvode antitijelo koje uzrokuje stvaranje grudvica trombocita kada im se krv usisa u epruvete koje sadrže EDTA, antikoagulans koji se obično koristi za prikupljanje uzoraka kompletne krvne slike. Grudvice trombocita mogu se brojati kao pojedinačni trombociti automatskim analizatorima, što dovodi do lažno smanjenog broja trombocita. To se može izbjeći korištenjem alternativnog antikoagulansa kao što su natrij-citrat ili heparin.[193][194]

Još jedno stanje posredovano antitijelima koje može utjecati na rezultate kompletne krvne slike je aglutinacija crvenih krvnih zrnaca. Ovaj fenomen uzrokuje zgrušavanje crvenih krvnih zrnaca zbog antitijela vezanih za površinu ćelija.[195] Analizator broji agregate crvenih krvnih zrnaca kao pojedinačne ćelije, što dovodi do značajno smanjenog broja crvenih krvnih zrnaca i hematokrita, te značajno povišenog MCV i MCHC (srednja koncentracija korpuskularnog hemoglobina).[53] Često su ova antitijela aktivna samo na sobnoj temperaturi (u tom slučaju se nazivaju hladni aglutinini), a aglutinacija može se poništiti zagrijavanjem uzorka na 37 stepeni Celzijusa. Uzorci osoba sa toplom autoimunskom hemolitskom anemijom mogu pokazati aglutinaciju crvenih krvnih zrnaca koja se ne povlači zagrijavanjem.[130] Iako se blastne i limfomske ćelije mogu identificirati ručnom diferencijalnom analizom, mikroskopskim pregledom ne može se pouzdano odrediti hematopoetska linija ćelija hematopoetska loza. Ove informacije često su neophodne za dijagnosticiranje raka krvi. Nakon što se identificiraju abnormalne ćelije, dodatne tehnike poput imunofenotipizacije protočnom citometrijom mogu se koristiti za identifikaciju markera koji pružaju dodatne informacije o ćelijama..[196][197]

Historija

Crna kožna kutija sa sadržajem: svijeća i kartice u boji: rani hemoglobinometar: uzorci krvi su upoređivani sa kartom u boji referentnih standarda kako bi se odredio nivo hemoglobina.[198]

Prije uvođenja automatiziranih brojača ćelija, kompletna krvna slika je bila ručno provođena: bijela i crvena krvna zrnca i trombociti su brojani pomoću mikroskopa.[199] Prva osoba koja je objavila mikroskopska zapažanja krvnih zrnaca bio je Antonie van Leeuwenhoek,[200] koji je izvijestio o pojavi crvenih krvnih zrnaca u pismu iz 1674. godine upućenom Zborniku radova Kraljevskog društva u Londonu.[201] Jan Swammerdam opisao je crvena krvna zrnca nekoliko godina ranije, ali tada nije objavio svoja otkrića. Tokom 18. i 19. stoljeća, poboljšanja u tehnologiji mikroskopa, poput ahromatskih sočiva, omogućila su brojanje bijelih krvnih zrnaca i trombocita u neobojenim uzorcima.[202]

Fiziologu Karlu Vierordtu pripisuje se izvođenje prve krvne slike.[8][203][204] Njegova tehnika, objavljena 1852. godine, uključivala je aspiraciju pažljivo izmjerene količine krvi u kapilarnu cijev i njeno nanošenje na mikroskopsko pločice premazane bjelancetom. Nakon što se krv osušila, prebrojao je svaku ćeliju na pločici; ovaj proces je mogao trajati više od tri sata.[205] Hemocitometar, koji je 1874. godine uveo Louis-Charles Malassez, pojednostavio je mikroskopsko brojanje krvnih zrnaca.[206] Malassezov hemocitometar sastojao se od mikroskopskog stakalca koje je sadržavalo spljoštenu kapilarnu cijev. Razrijeđena krv uvođena je u kapilarnu komoru pomoću gumene cijevi pričvršćene na jedan kraj, a okular sa skaliranom mrežom bio je pričvršćen na mikroskop, što je omogućavalo mikroskopistu da broji broj ćelija po volumenu krvi. Godine 1877., William Gowers izumio je hemocitometar sa ugrađenom mrežom za brojanje, eliminirajući potrebu za proizvodnjom posebno kalibriranih okulara za svaki mikroskop.[207]

Crno-bijeli portret Dmitrija Leonidoviča Romanowskog: Dmitri Leonidovič Romanowski izumio je bojenje po Romanowskom.

Tokom 1870-ih, Paul Ehrlich razvio je tehniku bojenja koristeći kombinaciju kisele i bazne boje koja je mogla razlikovati različite vrste bijelih krvnih zrnaca i omogućiti ispitivanje morfologije crvenih krvnih zrnaca.[202] Dmitri Leonidovič Romanowski poboljšao je ovu tehniku 1890-ih, koristeći mješavinu eozina i ostarjelog metilen plavog, kako bi proizveo širok raspon nijansi koje nisu bile prisutne kada se bilo koja od boja koristila zasebno. Ovo je postala osnova za bojenje po Romanowskom, tehniku koja se i danas koristi za bojenje razmaza krvi za ručni pregled.[208] Prve tehnike za mjerenje hemoglobina osmišljene su krajem 19. stoljeća i uključivale su vizualno poređenje boje razrijeđene krvi s poznatim standardom.[204] Pokušaji automatizacije ovog procesa korištenjem spektrofotometrije i kolorimetrije bili su ograničeni činjenicom da je hemoglobin prisutan u krvi u mnogo različitih oblika, što znači da se nije mogao mjeriti na jednoj talasnoj dužini. Godine 1920. uvedena je metoda za pretvaranje različitih oblika hemoglobina u jedan stabilan oblik (cijanmethemoglobin ili hemiglobincijanid), što je omogućilo automatsko mjerenje nivoa hemoglobina. Metoda cijanmethemoglobina ostaje referentna metoda za mjerenje hemoglobina i još uvijek se koristi u mnogim automatiziranim hematološkim analizatorima.[57][209][210] Maxwellu Wintrobeu pripisuje se izum hematokritnog testa.[66][211] Godine 1929. započeo je doktorski projekt na Univerzitetu u Tulaneu, kako bi odredio normalne raspone za parametre crvenih krvnih zrnaca i izumio metodu poznatu kao Wintrobeov hematokrit. Mjerenja hematokrita su prethodno bila opisana u literaturi, ali Wintrobeova metoda se razlikovala po tome što je koristila veliku epruvetu koja se mogla masovno proizvoditi prema preciznim specifikacijama, sa ugrađenom vagom. Udio crvenih krvnih zrnaca u epruveti mjeren je nakon centrifugiranja kako bi se odredio hematokrit. Izum reproducibilne metode za određivanje vrijednosti hematokrita omogućio je Wintrobeu da definira indekse crvenih krvnih zrnaca.[204]

Model Coulterovog brojača: Složeni aparat od cijevi i tikvice priključen na mjernu stanicu

Istraživanje automatiziranog brojanja ćelija započelo je početkom 20. stoljeća.[210] Metoda razvijena 1928. godine koristila je količinu svjetlosti propuštena kroz razrijeđeni uzorak krvi, mjerenu fotometrijom, za procjenu broja crvenih krvnih zrnaca, ali se to pokazalo netačnim za uzorke s abnormalnim crvenim krvnim zrncima.[8] Drugi neuspješni pokušaji, 1930-ih i 1940-ih, uključivali su fotoelektrične detektore priključene na mikroskope, koji bi brojali ćelije dok su skenirane.[210] Krajem 1940-ih, Wallace H. Coulter, motiviran potrebom za boljim metodama brojanja crvenih krvnih zrnaca nakon bombardovanja Hirošime i Nagasakija,[212] pokušao je poboljšati fotoelektrično brojanje ćelija tehnike.[note 5] Njegovo istraživanje pomagao je njegov brat, Joseph R. Coulter, u podrumskoj laboratoriji u Chicagu.[60] Njihovi rezultati korištenjem fotoelektričnih metoda bili su razočaravajući, te je 1948. godine, nakon što je pročitao rad koji se odnosi na provodljivost krvi i koncentraciju crvenih krvnih zrnaca, Wallace osmislio Coulterov princip – teoriju da ćelija suspendirana u provodljivom mediju generira pad struje proporcionalan svojoj veličini dok prolazi kroz otvor.[212]

Tog oktobra, Wallace je napravio pult kako bi demonstrirao princip. Zbog finansijskih ograničenja, otvor je napravljen progorijevanjem rupe kroz komad celofana iz kutije cigareta.[60] Wallace je podnio patent za tehniku 1949. godine, a 1951. godine podnio je zahtjev Uredu za pomorska istraživanja za finansiranje razvoja Coulterovog brojača.[212] Wallaceova patentna prijava odobrena je 1953. godine, a nakon poboljšanja otvora blende i uvođenja živinog manometra kako bi se obezbijedila precizna kontrola veličine uzorka, braća su 1958. godine osnovala Coulter Electronics Inc. kako bi plasirali svoje instrumente na tržište. Coulterov brojač je prvobitno dizajniran za brojanje crvenih krvnih zrnaca, ali se kasnijim modifikacijama pokazao efikasnim i za brojanje bijelih krvnih zrnaca.[60] Coulterove brojače su široko usvojile medicinske laboratorije.[210]

Prvi analizator koji je mogao istovremeno proizvesti više brojanja ćelija bio je Technicon SMA 4A−7A, objavljen 1965. godine. To je postignuto podjelom uzoraka krvi u dva kanala: jedan za brojanje crvenih i bijelih krvnih zrnaca i jedan za mjerenje hemoglobina. Međutim, instrument je bio nepouzdan i teško ga je održavati. Godine 1968. objavljen je Coulterov analizator Model S koji je stekao široku upotrebu. Slično Technicon instrumentu, koristio je dvije različite reakcijske komore, od kojih je jedna korištena za brojanje crvenih krvnih zrnaca, a druga za brojanje bijelih krvnih zrnaca i određivanje hemoglobina. Model S je također određivao srednji volumen ćelija pomoću mjerenja impedanse, što je omogućilo izvođenje indeksa crvenih krvnih zrnaca i hematokrita. Automatizirano brojanje trombocita uvedeno je 1970. godine s Techniconovim Hemalog-8 instrumentom, a Coulterovi analizatori serije S Plus su ga usvojili 1980. godine.[213]

Nakon što je osnovno brojanje ćelija automatizovano, diferencijacija bijelih krvnih zrnaca ostala je izazov. Tokom 1970-ih, istraživači su istraživali dvije metode za automatizaciju diferencijalnog brojanja: digitalnu obradu slike i protočnu citometriju. Koristeći tehnologiju razvijenu 1950-ih i 60-ih za automatizaciju očitavanja PAP-testova, proizvedeno je nekoliko modela analizatora za obradu slike.[214] Ovi instrumenti bi skenirali obojeni razmaz krvi kako bi pronašli ćelijska jezgra, a zatim bi napravili snimak ćelije veće rezolucije kako bi je analizirali putem denzitometrije.[215] Bili su skupi, spori i nisu mnogo smanjivali opterećenje u laboratoriji jer su i dalje zahtijevali pripremu i bojenje krvnih razmaza, pa su sistemi zasnovani na protočnoj citometriji postali popularniji,[216][217] i do 1990. godine, nijedan digitalni analizator slike nije bio komercijalno dostupan u Sjedinjenim Državama ili zapadnoj Evropi.[218] Ove tehnike su doživjele ponovni procvat 2000-ih godina uvođenjem naprednijih platformi za analizu slika koje koriste vještačke neuronske mreže.[219][220][221]

Rani uređaji za protočnu citometriju usmjeravali su snopove svjetlosti na ćelije u specifičnim talasnim dužinama i mjerili rezultirajuću apsorbanciju, fluorescenciju ili raspršenje svjetlosti, prikupljajući informacije o karakteristikama ćelija i omogućavajući kvantifikaciju ćelijskog sadržaja kao što je DNK.[222] Jedan takav instrument - Rapid Cell Spectrophotometer, koji je razvio Louis Kamentsky 1965. godine za automatizaciju cerviksne citologije – mogao je generirati dijagrame raspršenja krvnih ćelija koristeći tehnike citohemijskog bojenja. Leonard Ornstein, koji je pomogao u razvoju sistema bojenja na Rapid Cell Spectrophotometeru, i njegove kolege kasnije su stvorili prvi komercijalni protočni citometrijski diferencijalni analizator bijelih krvnih zrnaca, Hemalog D.[223][224] Uveden u 1974,[225][226] ovaj analizator koristio je raspršenje svjetlosti, apsorbanciju i bojenje ćelija kako bi identificirao pet normalnih tipova bijelih krvnih zrnaca pored "velikih neidentificiranih ćelija", klasifikacije koja se obično sastojala od atipičnih limfocita ili blastnih ćelija. Hemalog D mogao je prebrojati 10.000 ćelija u jednom mjerenju, što je značajno poboljšanje u odnosu na ručni diferencijalni analizator.[224][227] Godine 1981., Technicon je kombinovao Hemalog D sa analizatorom Hemalog-8 kako bi proizveo Technicon H6000, prvi kombinovani analizator kompletne krvne slike i diferencijalne analize. Ovaj analizator nije bio popularan u hematološkim laboratorijama jer je bio radno intenzivan za korištenje, ali krajem 1980-ih i početkom 1990-ih slične sisteme su široko proizvodili drugi proizvođači kao što su Sysmex, Abbott, Roche i Beckman Coulter.ref>Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012). pp. 8–9.

Objašnjenja

  1. ↑ U najširem smislu, termin protočna citometrija odnosi se na bilo koje mjerenje svojstava pojedinačnih ćelija u struji fluida,[49][50] i u tom smislu, svi hematološki analizatori (osim onih koji koriste digitalnu obradu slike) su protočni citometri. Međutim, termin se obično koristi u vezi s metodama raspršenja svjetlosti i fluorescencije, posebno onima koje uključuju identifikaciju ćelija pomoću obilježenih antitijela koja se vežu za markere na površini ćelija (imunofenotipizacija).[49][51]
  2. ↑ Ovo nije uvijek slučaj. Kod nekih vrsta talasemije, naprimjer, visok broj crvenih krvnih zrnaca javlja se uz nizak ili normalan hemoglobin, jer su crvena krvna zrnca vrlo mala.[123][124] Mentzerov indeks, koji upoređuje MCV sa brojem eritrocita, može se koristiti za razlikovanje anemije usljed nedostatka željeza i talasemije[125]
  3. ↑ Automatizovani instrumenti grupišu ove tri vrste ćelija zajedno pod klasifikacijom "nezreli granulociti",[142] ali se računaju odvojeno u ručnom diferencijalu.[143]
  4. ↑ RDW je znatno povišen pri rođenju i postepeno se smanjuje do otprilike šest mjeseci starosti.[178]
  5. ↑ Apokrifna priča tvrdi da je Wallace izumio Coulterov brojač kako bi proučavao čestice u bojama koje se koriste na brodovima američke mornarice; drugi izvori tvrde da je prvobitno dizajniran tokom Drugog svjetskog rata za brojanje planktona. Međutim, Wallace nikada nije radio za mornaricu, a njegovi najraniji zapisi o uređaju navode da je prvi put korišten za analizu krvi. Priča o slikama je na kraju povučena iz dokumenata koje je izradila Fondacija Wallace H. Coulter.[212]

Reference

Citirane

  1. ↑ Tefferi, A; Hanson, CA; Inwards, DJ (2005). "How to interpret and pursue an abnormal complete blood cell count in adults". Mayo Clinic Proceedings. 80 (7): 923–936. doi:10.4065/80.7.923. ISSN 0025-6196. PMC 7127472. PMID 16212155.
  2. 1 2 HealthDirect (August 2018). "Full blood count". HealthDirect.gov.au. Arhivirano s originala, 2 April 2019. Pristupljeno 8 September 2020.
  3. ↑ "Blood tests: Chronic lymphocytic leukaemia (CLL)". Cancer Research UK. 18 September 2020. Arhivirano s originala, 23 October 2020. Pristupljeno 23 October 2020.
  4. 1 2 3 4 5 6 American Association for Clinical Chemistry (12 August 2020). "Complete Blood Count (CBC)". Lab Tests Online. Arhivirano s originala, 18 August 2020. Pristupljeno 8 September 2020.
  5. 1 2 3 Smock, KJ. Chapter 1 in Greer, JP et al, ed. (2018), sec. "Advantages and sources of error with automated hematology".
  6. 1 2 Turgeon, ML (2016). p. 309.
  7. ↑ Harmening, DM (2009). pp. 2–3.
  8. 1 2 3 Green, R; Wachsmann-Hogiu, S (2015). "Development, history, and future of automated cell counters". Clinics in Laboratory Medicine. 35 (1): 1–10. doi:10.1016/j.cll.2014.11.003. ISSN 0272-2712. PMID 25676368.
  9. 1 2 Keohane, E et al. (2015). p. 244.
  10. ↑ Leach, M (2014). "Interpretation of the full blood count in systemic disease – a guide for the physician". The Journal of the Royal College of Physicians of Edinburgh. 44 (1): 36–41. doi:10.4997/JRCPE.2014.109. ISSN 1478-2715. PMID 24995446.
  11. ↑ Marshall, WJ et al. (2014). p. 497.
  12. 1 2 3 Van Leeuwen, AM; Bladh, ML (2019). p. 377.
  13. ↑ Lewandrowski, K et al. (2016). p. 96.
  14. ↑ American Association of Blood Banks (24 April 2014). "Five Things Physicians and Patients Should Question". Choosing Wisely: an initiative of the ABIM Foundation. American Association of Blood Banks. Arhivirano s originala, 24 September 2014. Pristupljeno 12 July 2020.
  15. 1 2 Lewandrowski, K et al. (2016). p. 97.
  16. ↑ Hartman, CJ; Kavoussi, LR (2017). pp. 4–5.
  17. ↑ Dewan, M (2016). "Reducing unnecessary postoperative complete blood count testing in the pediatric intensive care unit". The Permanente Journal. 21: 16–051. doi:10.7812/TPP/16-051. ISSN 1552-5767. PMC 5283785. PMID 28241909.
  18. ↑ Walls, R et al. (2017). p. 130.
  19. ↑ Walls, R et al. (2017). p. 219.
  20. ↑ Walls, R et al. (2017). p. 199.
  21. ↑ Walls, R et al. (2017). p. 1464.
  22. ↑ Moore, EE et al. (2017). p. 162.
  23. ↑ Lewis, SL et al. (2015). str. 280.
  24. ↑ Wiciński, M; Węclewicz, MM (2018). "Clozapine-induced agranulocytosis/granulocytopenia". Current Opinion in Hematology. 25 (1): 22–28. doi:10.1097/MOH.0000000000000391. ISSN 1065-6251. PMID 28984748. S2CID 20375973.
  25. ↑ Fatemi, SH; Clayton, PJ. (2016). p. 666.
  26. ↑ Dooley, EK; Ringler, RL. (2012). pp. 20–21.
  27. ↑ Keohane, E et al. (2015). pp. 834–835.
  28. ↑ Schafermeyer, RW et al. (2018). pp. 467–468.
  29. ↑ Smock, KJ. Chapter 1 in Greer, JP et al, ed. (2018), sec. "Introduction".
  30. 1 2 Kaushansky, K et al. (2015). p. 11.
  31. ↑ Kaushansky, K et al. (2015). str. 43.
  32. ↑ Kaushansky, K et al. (2015). pp. 42–44.
  33. ↑ McPherson, RA; Pincus, MR (2017). p. 574.
  34. ↑ Bain, BJ et al. (2017). p. 8.
  35. 1 2 Bain, BJ et al. (2017). p. 10.
  36. ↑ Bain, BJ (2015). p. 213.
  37. ↑ Bain, BJ (2015). str. 213.
  38. 1 2 Lewandrowski, K et al. (2016). pp. 96–97.
  39. ↑ "Routine Preoperative Tests for Elective Surgery (NG45)". National Institute for Health and Care Excellence. 5 April 2016. Arhivirano s originala, 28 July 2020. Pristupljeno 8 September 2020.
  40. ↑ Kirkham, KR et al. (2016). p. 805.
  41. ↑ Smock, KJ. Chapter 1 in Greer, JP et al, ed. (2018), sec. "Specimen collection".
  42. ↑ Keohane, E et al. (2015). p. 28.
  43. ↑ Bain, BJ et al. (2017). p. 1.
  44. ↑ Smock, KJ. Chapter 1 in Greer, JP et al, ed. (2018), sec. "Cell counts", "Volume of packed red cells (hematocrit)", "Leukocyte differentials".
  45. 1 2 3 4 Bain, BJ et al. (2017). pp. 551–555.
  46. ↑ Bain, BJ (2015). p. 29.
  47. ↑ Dasgupta, A; Sepulveda, JL (2013). p. 305.
  48. 1 2 D'Souza, C; Briggs, C; Machin, SJ (2015). "Platelets: the few, the young and the active". Clinics in Laboratory Medicine. 35 (1): 123–131. doi:10.1016/j.cll.2014.11.002. ISSN 0272-2712. PMID 25676376.
  49. 1 2 3 Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012). p. 8.
  50. ↑ Shapiro, HM (2003). p. 1.
  51. ↑ Bakke, AC (2001). "The principles of flow cytometry". Laboratory Medicine. 32 (4): 207–211. doi:10.1309/2H43-5EC2-K22U-YC6T. ISSN 1943-7730.
  52. ↑ Kaushansky, K et al. (2015). p. 12.
  53. 1 2 Bain, BJ et al. (2017). pp. 32–33.
  54. ↑ McPherson, RA; Pincus, MR (2017). p. 44.
  55. ↑ Bain, BJ (2015). pp. 29–30.
  56. ↑ Whitehead, RD; Mei, Z; Mapango, C; Jefferds, MED (August 2019). "Methods and analyzers for hemoglobin measurement in clinical laboratories and field settings". Annals of the New York Academy of Sciences. 1450 (1): 147–171. Bibcode:2019NYASA1450..147W. doi:10.1111/nyas.14124. PMC 6709845. PMID 31162693.
  57. 1 2 Smock, KJ. Chapter 1 in Greer, JP et al, ed. (2018), sec. "Hemoglobin concentration".
  58. 1 2 Keohane, E et al. (2015). p. 208.
  59. ↑ Bain, BJ (2015). pp. 30–31.
  60. 1 2 3 4 Graham, MD (2003). "The Coulter principle: foundation of an industry". Journal of the Association for Laboratory Automation. 8 (6): 72–81. doi:10.1016/S1535-5535(03)00023-6. ISSN 1535-5535. S2CID 113694419.
  61. ↑ Keohane, E et al. (2015). pp. 208–209.
  62. 1 2 Bain, BJ et al. (2017). p. 32.
  63. ↑ Keohane, E et al. (2015). pp. 210–211.
  64. ↑ Keohane, E et al. (2015). p. 210.
  65. ↑ Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012). p. 27.
  66. 1 2 3 4 5 Smock, KJ. Chapter 1 in Greer, JP et al, ed. (2018), sec. "Volume of packed red cells (hematocrit)".
  67. ↑ Smock, KJ. Chapter 1 in Greer JP et al, ed. (2018), sec. "Mean corpuscular volume"; "Mean corpuscular hemoglobin"; "Mean corpuscular hemoglobin concentration"; "Red cell distribution width".
  68. ↑ Keohane, E et al. (2015). p. 2.
  69. ↑ Keohane, E et al. (2015). p. 209.
  70. 1 2 3 Bain, BJ et al. (2017). p. 37.
  71. ↑ Arneth, BM; Menschikowki, M. (2015). p. 3.
  72. 1 2 3 Smock, KJ. Chapter 1 in Greer JP et al, ed. (2018), sec. "Leukocyte differentials".
  73. ↑ Naeim, F et al. (2009). p. 210.
  74. 1 2 Turgeon, ML (2016). p. 318.
  75. 1 2 Bain, BJ et al. (2017). p. 39.
  76. 1 2 Smock, KJ. Chapter 1 in Greer, JP et al, ed. (2018), sec. "Introduction"; "Cell counts".
  77. 1 2 3 4 Gulati, G; Song, J; Dulau Florea, A; Gong, J (2013). "Purpose and criteria for blood smear scan, blood smear examination, and blood smear review". Annals of Laboratory Medicine. 33 (1): 1–7. doi:10.3343/alm.2013.33.1.1. ISSN 2234-3806. PMC 3535191. PMID 23301216.
  78. 1 2 Mooney, C; Byrne, M; Kapuya, P; Pentony, L; De la Salle, B; Cambridge, T; Foley, D (2019). "Point of care testing in general haematology". British Journal of Haematology. 187 (3): 296–306. doi:10.1111/bjh.16208. ISSN 0007-1048. PMID 31578729.
  79. 1 2 Sireci, AN (2015). "Hematology testing in urgent care and resource-poor settings: an overview of point of care and satellite testing". Clinics in Laboratory Medicine. 35 (1): 197–207. doi:10.1016/j.cll.2014.10.009. ISSN 0272-2712. PMID 25676380.
  80. ↑ Bain, BJ et al. (2017). p. 43.
  81. ↑ Keohane, E et al. (2015). p. 225.
  82. ↑ Bain, BJ. (2015). pp. 9–11.
  83. ↑ Palmer, L et al. (2015). pp. 288–289.
  84. ↑ Turgeon, ML (2016). pp. 325–326.
  85. ↑ Bain, BJ (2015). p. 98.
  86. ↑ Bain, BJ (2015). p. 154.
  87. ↑ Wang, SA; Hasserjian, RP (2018). p. 10.
  88. 1 2 Turgeon, ML (2016). p. 329.
  89. 1 2 d'Onofrio, G; Zini, G. (2014). p. 289.
  90. ↑ Palmer, L et al. (2015). pp. 296–297.
  91. 1 2 3 Keohane, E et al. (2015). p. 226.
  92. 1 2 Smock, KJ. Chapter 1 in Greer, JP et al, ed. (2018), sec. "Cell counts".
  93. ↑ Keohane, E et al. (2017) p. 189.
  94. ↑ Bain, BJ (2015). pp. 22–23.
  95. ↑ Keohane, E et al. (2017). pp. 190–191.
  96. ↑ Bain, BJ et al. (2017). pp. 19–22.
  97. ↑ Bain, BJ et al. (2017). pp. 548–552.
  98. ↑ Keohane, E et al. (2015). p. 46.
  99. 1 2 3 Vis, JY; Huisman, A (2016). "Verification and quality control of routine hematology analyzers". International Journal of Laboratory Hematology. 38: 100–109. doi:10.1111/ijlh.12503. ISSN 1751-5521. PMID 27161194.
  100. 1 2 Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012). pp. 697–698.
  101. ↑ Pai, S; Frater, JL (2019). "Quality management and accreditation in laboratory hematology: Perspectives from India". International Journal of Laboratory Hematology. 41 (S1): 177–183. doi:10.1111/ijlh.13017. ISSN 1751-5521. PMID 31069974.
  102. ↑ Greer, JP (2008). p. 4.
  103. ↑ Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012). p. 438.
  104. ↑ Bain, BJ et al. (2017). pp. 539–540.
  105. ↑ Favaloro, EJ; Jennings, I; Olson, J; Van Cott, EM; Bonar, R; Gosselin, R; Meijer, P (2018). "Towards harmonization of external quality assessment/proficiency testing in hemostasis". Clinical Chemistry and Laboratory Medicine. 57 (1): 115–126. doi:10.1515/cclm-2018-0077. ISSN 1437-4331. PMID 29668440. S2CID 4978828.
  106. ↑ Bain, BJ et al. (2017). p. 551.
  107. ↑ Keohane, E et al. (2015). pp. 4–5.
  108. ↑ Blann, A; Ahmed, N (2014). p. 106.
  109. ↑ Turgeon, ML (2016). p. 293.
  110. ↑ Bain, BJ et al. (2017). pp. 33–34.
  111. ↑ Turgeon, ML (2016). pp. 319–320.
  112. ↑ Brereton, M; McCafferty, R; Marsden, K; Kawai, Y; Etzell, J; Ermens, A (2016). "Recommendation for standardization of haematology reporting units used in the extended blood count". International Journal of Laboratory Hematology. 38 (5): 472–482. doi:10.1111/ijlh.12563. ISSN 1751-5521. PMID 27565952.
  113. ↑ Keohane, E et al. (2015). p. 195.
  114. 1 2 Bain, BJ (2015). p. 22.
  115. 1 2 3 4 Keohane, E et al. (2015). p. 196.
  116. ↑ Schmaier, AH; Lazarus, HM (2012). p. 25.
  117. 1 2 Bain, BJ (2015). pp. 73–75.
  118. 1 2 3 4 5 May, JE; Marques, MB; Reddy, VVB; Gangaraju, R (2019). "Three neglected numbers in the CBC: The RDW, MPV, and NRBC count". Cleveland Clinic Journal of Medicine. 86 (3): 167–172. doi:10.3949/ccjm.86a.18072. ISSN 0891-1150. PMID 30849034.
  119. ↑ Keohane, E et al. (2015). p. 285.
  120. ↑ Keohane, E et al. (2015). p. 286.
  121. ↑ Kaushansky, K et al. (2015). p. 503.
  122. ↑ Vieth, JT; Lane, DR (2014). pp. 11-12.
  123. ↑ Bain, BJ (2015). p. 297.
  124. ↑ DiGregorio, RV et al. (2014). pp. 491–493.
  125. ↑ Isaacs, C et al. (2017). p. 331.
  126. ↑ Bain, BJ (2015). p. 232.
  127. ↑ McPherson, RA; Pincus, MR (2017). pp. 600–601.
  128. 1 2 Smock, KJ. Chapter 1 in Greer, JP et al, ed. (2018), sec. "Mean corpuscular hemoglobin concentration".
  129. ↑ Keohane, E et al. (2015). p. 197.
  130. 1 2 Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012). p. 88.
  131. ↑ Bain, BJ (2015). p. 193.
  132. ↑ Bain, BJ et al. (2017). pp. 501–502.
  133. ↑ Ciesla, B (2018). p. 26.
  134. ↑ Powell, DJ; Achebe, MO. (2016). pp. 530, 537–539.
  135. ↑ Harmening, DM (2009). p. 380.
  136. ↑ Pagana, TJ et al. (2014). p. 992.
  137. ↑ Walls, R et al. (2017). pp. 1480–1481.
  138. ↑ Territo, M (January 2020). "Overview of White Blood Cell Disorders". Merck Manuals Consumer Version. Arhivirano s originala, 23 June 2020. Pristupljeno 8 September 2020.
  139. ↑ Pagana, TJ et al. (2014). p. 991.
  140. ↑ McCulloh, RJ; Opal, SM. Chapter 42 in Oropello, JM et al, ed. (2016), sec. "White blood cell count and differential".
  141. ↑ American Association for Clinical Chemistry (29 July 2020). "WBC Differential". Lab Tests Online. Arhivirano s originala, 19 August 2020. Pristupljeno 8 September 2020.
  142. ↑ Wang, SA; Hasserjian, RP (2018). p. 8.
  143. ↑ Palmer, L et al. (2015). pp. 294–295.
  144. ↑ Chabot-Richards, DS; George, TI (2015). p. 10.
  145. ↑ Palmer, L et al. (2015). p. 294.
  146. ↑ Turgeon, ML (2016). p. 306.
  147. 1 2 Kaushansky, K et al. (2015). p. 44.
  148. ↑ Hoffman, EJ et al. (2013). p. 644.
  149. ↑ Porwit, A et al. (2011). pp. 247–252.
  150. ↑ Walls, R et al. (2017). p. 1483.
  151. ↑ Walls, R et al. (2017). pp. 1497–1498.
  152. ↑ Bain, BJ (2015). p. 99.
  153. ↑ Bain, BJ et al. (2017). p. 85.
  154. ↑ Bain, BJ et al. (2017). p. 498.
  155. ↑ Bain, BJ (2015). p. 243.
  156. ↑ Porwit, A et al. (2011). p. 256.
  157. ↑ Palmer, L et al. (2015). p. 298.
  158. ↑ Turgeon, ML (2016). pp. 358–360.
  159. ↑ Kaushansky, K et al. (2015). p. 1993.
  160. ↑ Turgeon, ML (2016). p. 315.
  161. ↑ Walls, R et al. (2017). pp. 1486–1488.
  162. ↑ Kaufman, RM; Djulbegovic, B; Gernsheimer, T; Kleinman, S; Tinmouth, A T.; Capocelli, KE; et al. (2015). "Platelet transfusion: a clinical practice guideline from the AABB". Annals of Internal Medicine. 162 (3): 205–213. doi:10.7326/M14-1589. ISSN 0003-4819. PMID 25383671.
  163. 1 2 Keohane, E et al. (2015). p. 4.
  164. ↑ Walls, R et al. (2017). p. 1489.
  165. ↑ Gersten, T (25 August 2020). "Platelet count: MedlinePlus Medical Encyclopedia". MedlinePlus. United States National Library of Medicine. Arhivirano s originala, 9 September 2020. Pristupljeno 9 September 2020.
  166. ↑ Wang, SA; Hasserjian, RP (2018). p. 7.
  167. ↑ Kaushansky, K et al. (2015). pp. 18–19.
  168. ↑ Kaushansky, K et al. (2015). p. 14.
  169. ↑ Turgeon, ML (2016). pp. 318–319.
  170. ↑ Turgeon, ML (2016). p. 319.
  171. 1 2 3 4 Kaushansky, K et al. (2015). p. 16.
  172. ↑ Bain, BJ et al. (2017). pp. 42–43.
  173. ↑ Harmening, DM (2009). pp. 8–10.
  174. ↑ Constantino, B; Cogionis, B (2000). "Nucleated RBCs – significance in the peripheral blood film". Laboratory Medicine. 31 (4): 223–229. doi:10.1309/D70F-HCC1-XX1T-4ETE.
  175. ↑ Zandecki, M et al. (2007). pp. 24–25.
  176. ↑ Virk, H; Varma, N; Naseem, S; Bihana, I; Sukhachev, D (2019). "Utility of cell population data (VCS parameters) as a rapid screening tool for acute myeloid leukemia (AML) in resource-constrained laboratories". Journal of Clinical Laboratory Analysis. 33 (2). doi:10.1002/jcla.22679. ISSN 0887-8013. PMC 6818587. PMID 30267430.
  177. ↑ Bain, BJ (2015). p. 90.
  178. 1 2 Keohane, E et al. (2015). Front topic.
  179. 1 2 Bain, BJ (2015). pp. 211–213.
  180. 1 2 3 Bain, BJ (2015). p. 143.
  181. ↑ Lanzkowsky, P et al. (2016). p. 197.
  182. ↑ Kaushansky, K et al. (2015). p. 99.
  183. ↑ Kaushansky, K et al. (2015). p. 103.
  184. ↑ Bain, BJ (2015). p. 220.
  185. ↑ Bain, BJ (2015). p. 214.
  186. ↑ Bain, BJ et al. (2017). pp. 8–10.
  187. ↑ Palmer, L et al. (2015). p. 296.
  188. ↑ Bain, BJ (2015). p. 195.
  189. ↑ Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012). p. 67.
  190. ↑ Bain, BJ (2015). p. 194.
  191. ↑ Turgeon, ML (2016). p. 91.
  192. ↑ Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012) pp. 80, 86–87.
  193. ↑ Bain, BJ (2015). pp. 196–197.
  194. ↑ Gulati, G; Uppal, G; Gong, J (2022). "Unreliable automated complete blood count results: causes, recognition, and resolution". Annals of Laboratory Medicine. 42 (5): 515–530. doi:10.3343/alm.2022.42.5.515. PMC 9057813 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 35470271 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  195. ↑ Rodak, BF; Carr, JH. (2013). p. 109.
  196. ↑ Wang, SA; Hasserjian, RP (2018). p. 9.
  197. ↑ Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012). pp. 19–20.
  198. ↑ Science Museum, London. "Haemoglobinometer, United Kingdom, 1850–1950". Wellcome Collection. Arhivirano s originala, 29 March 2020. Pristupljeno 29 March 2020.
  199. ↑ Keohane, E et al. (2015). pp. 1–4.
  200. ↑ Kottke-Marchant, K; Davis, B. (2012). p. 1.
  201. ↑ Wintrobe, MM. (1985). p. 10.
  202. 1 2 Kottke-Marchant, K; Davis, B. (2012). pp. 3–4.
  203. ↑ Verso, ML (May 1962). "The evolution of blood counting techniques". Read at a Meeting of the Section of the History of Medicine, First Australian Medical Congress. 8 (2): 149–158. doi:10.1017/s0025727300029392. PMC 1033366. PMID 14139094.
  204. 1 2 3 Means, RT (2011). "It all started in New Orleans: Wintrobe, the hematocrit and the definition of normal". The American Journal of the Medical Sciences. 341 (1): 64–65. doi:10.1097/MAJ.0b013e3181e2eb09. ISSN 0002-9629. PMID 21191263.
  205. ↑ Davis, JD (1995). p. 167.
  206. ↑ Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012). str. 4.
  207. ↑ Davis, JD (1995). pp. 168–171.
  208. ↑ Bezrukov, AV (2017). "Romanowsky staining, the Romanowsky effect and thoughts on the question of scientific priority". Biotechnic & Histochemistry. 92 (1): 29–35. doi:10.1080/10520295.2016.1250285. ISSN 1052-0295. PMID 28098484. S2CID 37401579.
  209. ↑ Keohane, E et al. (2015). p. 134.
  210. 1 2 3 4 Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012). p. 5.
  211. ↑ Robinson, JP (2013). "Wallace H. Coulter: decades of invention and discovery". Cytometry Part A. 83A (5): 424–438. doi:10.1002/cyto.a.22296. ISSN 1552-4922. PMID 23596093.
  212. 1 2 3 4 Graham, MD (2013). "The Coulter principle: Imaginary origins". Cytometry Part A. 83 (12): 1057–1061. doi:10.1002/cyto.a.22398. ISSN 1552-4922. PMC 4237176. PMID 24151220.
  213. ↑ Kottke-Marchant, K; Davis, B (2012). p. 6.
  214. ↑ Groner, W (1995). pp. 12–14.
  215. ↑ Lewis, SM (1981). "Automated differential leucocyte counting: Present status and future trends". Blut. 43 (1): 1–6. doi:10.1007/BF00319925. ISSN 0006-5242. PMID 7260399. S2CID 31055044.
  216. ↑ Da Costa, L (2015). p. 5.
  217. ↑ Groner, W (1995). pp. 12–15.
  218. ↑ Bentley, SA (1990). "Automated differential white cell counts: a critical appraisal". Baillière's Clinical Haematology. 3 (4): 851–869. doi:10.1016/S0950-3536(05)80138-6. ISSN 0950-3536. PMID 2271793.
  219. ↑ Kratz, A; Lee, S; Zini, G; Riedl, JA; Hur, M; Machin, S (2019). "Digital morphology analyzers in hematology: ICSH review and recommendations". International Journal of Laboratory Hematology. 41 (4): 437–447. doi:10.1111/ijlh.13042. ISSN 1751-5521. PMID 31046197.
  220. ↑ Da Costa, L (2015). pp. 5–6.
  221. ↑ McCann, SR (2016). p. 193.
  222. ↑ Melamed, M (2001). pp. 5–6.
  223. ↑ Shapiro, HM (2003). pp. 84–85.
  224. 1 2 Melamed, M. (2001). p. 8.
  225. ↑ Picot, J et al. (2012). p. 110.
  226. ↑ Mansberg, HP; Saunders, AM; Groner, W (1974). "The Hemalog D white cell differential system". Journal of Histochemistry & Cytochemistry. 22 (7): 711–724. doi:10.1177/22.7.711. ISSN 0022-1554. PMID 4137312.
  227. ↑ Pierre, RV (2002). p. 281.

Opća bibliografija

Šablon:Mijeloidni krvni testovi Šablon:Abnormalni klinički i laboratorijski nalazi krvi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Wikipedia:Igralište/Kompletna_krvna_slika&oldid=3925427"